- Lista želja
- Prijava
- 0
Košarica Vaša košarica je prazna
- Naslovnica
- društvene znanosti
- psihologija
- psihologija - samopomoć
- KAKO BITI TUŽAN
- alternativna područja
- arhitektura
- audio izdanja
- časopisi
- društvene znanosti
- ekonomija
- enciklopedije / leksikoni / priručnici
- erotika / seks
- hobistika
- humor
- knjige za djecu
- književnost
- lektira
- multimedijalna izdanja
- ostala izdanja
- poklon galerija
- politika
- pomorstvo
- popularna znanost
- povijest
- prirodne znanosti
- publicistika
- religija / mitologija
- rječnici / gramatike / strani jezici
- strane knjige
- stripovi
- tehnika / inženjerstvo / građevina
- turizam
- udžbenici
- udžbenici strukovnih škola i fakulteta
- umjetnost




O knjizi KAKO BITI TUŽAN
Što nas tuga može naučiti o sreći i kako nam može pomoći da budemo sretniji
Svaki je gubitak bolan i neizbježno ga prati tuga. Tuga je prirodan odgovor na emocionalnu bol, osjećaj gubitka, bespomoćnosti, beznadnosti ili razočaranja. Tuga je normalna i događa se svima. Međutim, mnogi od nas toliko su naučili potiskivati „neugodne osjećaje“ da nam je to postao uvjetovani refleks, zbog čega više nismo u stanju ni prepoznati ih, a kamoli ih sebi priznati ili dopustiti si da ih osjećamo i „obradimo“. Štoviše, mnogi su toliko opsjednuti potragom za srećom da se gotovo iracionalno boje tuge. No, tugu nikako ne možemo izbjeći. Jedino možemo naučiti bolje se nositi s njome. Tuga je poruka. Ali ako je ne slušamo, veća je vjerojatnost da će prerasti u nešto ozbiljnije. Štoviše, znanstvena istraživanja potvrđuju da potiskivanje neugodnih ili tužnih misli samo pogoršava stanje i nerijetko vodi u depresiju. Stoga je krajnji trenutak da počnemo otvoreno razgovarati o tuzi. Sada bismo svi, i to možda više nego ikada prije, trebali naučiti kako se ispravno nositi s tugom.
„Tuga ima svoju svrhu. Ona nas može upozoriti da nešto nije u redu – ako joj dopustimo. Tuga je prolazna emocija koju svi povremeno osjećamo kad smo povrijeđeni ili kad nešto u našem životu nije kako treba. Ona je poruka.
Ovisimo jedni o drugima kako bismo preživjeli kao vrsta, a tuga je emocija koja nas na to podsjeća – jer najčešći načini izbjegavanja tuge zapravo su načini izbjegavanja osjećaja. Poput izbjegavanja zbližavanja s drugom osobom zbog straha da ne budemo povrijeđeni. Ili izbjegavanja smislenih i dostižnih ciljeva zbog straha od neuspjeha. Ili padanja u ovisnosti kako bismo uklonili bol, otupili osjetila i tako se ‘zaštitili’. Ili pak stalne preokupacije poslom i opsesivnog provođenja vremena na društvenim mrežama, samo kako ne bismo mislili na neugodne osjećaje… Izbjegavanjem tuge ograničavamo si život i uskraćujemo si priliku za ostvarenje svoga punog potencijala, izlažući se opasnosti da se normalna tuga koju osjećamo pretvori u nešto mnogo ozbiljnije…“