LIBRO OD SVETOGA VLAHA

O knjizi LIBRO OD SVETOGA VLAHA

Leksemi predstavljeni u ovoj knjizi ekscerpirani su iz korpusa priređenoga za ovu prigodu. Čine ga odabrani pisani tekstovi i transkribirani zvučni zapisi govornika dubrovačkoga govora. Prije svega to su djela o običajima u Dubrovniku (Ničetić 2012, Skatolini 2006, Podić 2008), što čine pripovjedački dio korpusa, zatim znanstveni radovi ili knjige o dubrovačkome leksiku (Malić 2005; Gabrić-Bagarić 1997/1998, 1999; Sočanac 2004) kao

i jezične znanstvene monografije o dubrovačkome govoru: jedna analizira dubrovački govor stiliziran u dubrovačkim frančezarijama iz 18. st. (Lovrić Jović 2014), a druga dubrovački govor kojim su pisane oporuke iz 17. i 18. st., čuvane u dubrovačkome Državnom arhivu (Lovrić Jović 2015). U korpus su ušli i sami glosari (Bego-Urban 2010; Mladošić – Milošević 2011).

Leksemi su potvrđeni u znanstvenim rječnicima koji su i sami poslužili kao korpus (ARj 1880. – 1976., Bojanić – Trivunac 2002). Među svim (samostalnim) rječnicima dubrovačkoga govora jedino posljednja dva imaju znanstvenu jakost, pa je potvrđenost u njima odabrana kao temeljno načelo uvrštavanja natuknica u ovaj rječnik. Rijetki primjeri koji od toga odstupaju obilježeni su znakom *, a predstavljeni su u rječniku samo ako su neizostavni po pitanju tradicijske vezanosti za temu i potvrđeni u više drugih (pa i neznanstvenih) izvora. Primjeri uz predstavljeni leksem nisu samo njegova potvrda već su objasnidbeni, tj. njima se pokušalo dodatno pojasniti značenje leksema, kada je to bilo moguće. Zato su gdješto opsežni i sadržavaju više rečenica.

Govoreni idiom diktafonom je zabilježila autorica. Taj dio korpusa čini transkripcija zvučnoga zapisa triju autohtonih govornica srednje i starije životne dobi.

Osim toga korišteni su i tekstovi sa zavičajnih portala te zapisani razgovori s društvenih mreža. Potonjim dvama izvorima prilazilo se vrlo kritično, a građa crpljena iz tih izvora dodatno se potvrđivala u drugima.

Dragocjeni su bili i razgovori sa stanovnicima grada podno Srđa, dopisivanja, razmjena znanja i pamćenja – kao neizostavan rad na pripremi za izradu ovoga rječnika. Na taj način dobiveni podatci usmjeravali su na pabirčenje po pisanim tekstovima i znanstvenoj literaturi, a katkad je postupak bio upravo obrnut.