LIKOVNA KRITIKA

O knjizi LIKOVNA KRITIKA

Branko Franceschi jedna je od najagilnijih i najproduktivnijih figura u kustoskoj i kritičarskoj praksi u Hrvatskoj u ovom trenutku, autor koji kontinuirano, nesmanjenim intenzitetom kao kustos i kritičar djeluje sad već više od 30 godina, a od kraja osamdesetih do danas njegova aktivnost značajno je obilježila hrvatsku suvremenu umjetničku scenu, iz koje god je pozicije nastupao. Kao voditelj Galerije »Miroslav Kraljević« od 1987. do 2004. godine uspio je taj mali izložbeni prostor, osnovan u sklopu KUD-a radnika INA-e, profilirati kao galeriju s internacionalnim ugledom, jedan od prvih takvih nezavisnih prostora koji su imali rezidencijalni program i koji je producirao neke od prvih projekata internetske umjetnosti, koji je jednako vodio brigu o predstavljanju domaćih umjetnika svih generacija, kao i o tome da hrvatskoj publici kontinuirano predstavlja i inozemne umjetnike svjetskoga glasa. Upravo na temeljima koje je Franceschi uspostavio galerija se nastavila razvijati i nakon njegovog odlaska s novim generacijama kustosa, te i danas ima isti, prestižan status. Nakon 2004. godine nastavio je obnašati upravljačke funkcije u nekima od najuglednijih hrvatskih institucija i organizacija, poput ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci (2004. – 2008.), ravnatelja Doma Hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (2008. – 2010.), ravnatelja Virtualnog muzeja avangarde (2010. – 2014.) te od 2014. do danas kao ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu. U svim tim institucijama pomogao je ostvariti značajne pomake i u dinamiziranju njihovog programa, popularizaciji njihove aktivnosti, kao i u umrežavanju s drugim institucijama i organizacijama, kako na lokalnom, tako i na nacionalnom i međunarodnom nivou. Upravo je kao ravnatelj Galerije umjetnina Franceschi uspio ostvariti niz suradnji, što formalnih, što neformalnih, s drugim muzejima i galerijama, udrugama civilnog društva i drugima, razumijevajući ulogu kulturno-umjetničke institucije koju vodi kao mjesta koje, između ostaloga, mora pomoći približiti i osnažiti sve aktere na sceni koji imaju slične potrebe, ciljeve i interese. Samo u 2017. godini, na koju se odnosi aktualna nagrada HS AICA-e, realizirao je kao kustos i kritičar čitav niz važnih izložbi i tekstova: monografiju Ivana Meseka (izd. MSU Zagreb), izložbu Sandre Sterle Zaboraviti, sjetiti se, znati (Galerija umjetnina – kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Izvora Pendea i Daniela Richtera Plivati zajedno (Galerija umjetnina, MMSU, MSU – kustos izložbe, tekst u katalogu), izložba Jadranka Runjića Metalno kolo (Galerija umjetnina – kustos izložbe s Marijom Stipišić Vuković, autor teksta), izložbu Arhitektura u suvremenoj umjetnosti (Galerija umjetnina, kustos izložbe s Jasminkom Babić, kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Što je moglo, a sad više ne može – povodom 30 godina Artljeta Split (Galerija umjetnina, kustos izložbe, tekst u katalogu), izložbu Granično: Carlos Aires, Paolo Canevari, Aurora Reinhard (kustos izložbe), izložbu Miriam Simun Nisam morala ubiti da bih preživjela (u sklopu 16. dana performansa u Varaždinu, kustos izložbe), izložbu Feđe Klarića Splitske 70-e (Galerija umjetnina, kustos izložbe, tekst kataloga), predgovor grafičke mape Iz bijelog Petra Barišića (izd. Moderna galerija u Zagrebu), tekst o Lindi Molenaar za međunarodnu izložbu The Raft. Art is not Lonely (kustosi Jan Fabre i Joanna De Vos, Mu.Zee, Oostende, Belgija) te nekoliko drugih. Osim toga, bio je kustos Međunarodnih dana performansa 2017. u Varaždinu, iste godine pokrenuo je i program sudjelovanja hrvatskih vizualnih umjetnika u međunarodnom rezidencijalnom programu Art Omi u SAD-u te je tijekom čitave godine bio voditelj i producent polusatne tjedne emisije o vizualnoj umjetnosti Radio galerija na Jadranskom radiju u Splitu, za koju je ove godine dobio i nagradu Hrvatskog muzejskog društva u kategoriji marketinško-propagandnog programa.

Druga aktivnost koju izdvajamo je izložba (i Franceschijev tekst u katalogu) Izvora Pendea i Daniela Richtera Plivati zajedno. Iako se u konceptualnom smislu naslanja na hvaljeni izložbeni ciklus „Jedan na jedan“ koji je uspostavio prethodni ravnatelj Galerije Božo Majstorović, Franceschi je kao kustos tom izložbom zapravo pokrenuo novi program „double-feature“ izložbi. Za razliku od prije, kad su se radile izložbe po dvoje hrvatskih umjetnika kojima se po istoj logici pridružuje i dvoje kustosa, izložba Izvora Pendea i Daniela Richtera prva je u planiranom nizu u kojima se, na ravnopravnoj osnovi, jukstaponiraju djela po jednoga hrvatskog i jednoga internacionalnog umjetnika svjetskog glasa. U ovom slučaju riječ je o dvojici slikara – mladom dubrovačkom umjetniku Izvoru Pendeu i dvije generacije starijem njemačkom umjetniku Danielu Richteru. I s kustoske i s kritičarske strane držim da je kolega Franceschi realizirao iznimno zanimljiv projekt. Kao kustos izložbe dozvolio je da ga ne vodi vlastiti autorski ego, nego da prije svega nastoji moderirati jedan autentičan dijalog između dvojice umjetnika, odnosno njihovih umjetničkih polazišta i praksi – tim više što one, osim u opredjeljenju obojice umjetnika za slikarstvo, imaju više međusobnih razlika nego sličnosti. U današnjem vremenu kad su teze o smrti slikarstva odavno ostavljene postrani, upravo iz primjera Richtera i Pendea (putem odabira radova, ali i Franceschijeva tumačenja) otvara nam se prostor vrlo uzbudljivih razmišljanja o razlozima opredjeljenja za sliku kao medij, koja su uvjetovana i generacijskim rakursom i duhom vremena, i životnim i umjetničkim svjetonazorima, i promišljanjima same svrhe, uvjetno rečeno „poslanja“ umjetnosti u širem društvenom kontekstu. Situacija koju je Franceschi u ovom slučaju kao kustos režirao, i o njoj pisao, tim je napetija i samom činjenicom da iza Richterova slikarstva stoji ekstrovertirano intelektualno zaleđe, dok Pende, primjerice, svojoj umjetnosti pristupa posve drugačije, visceralno, po „diktatu unutrašnje potrebe“. Sam izbor djela, koji su u tijesnoj suradnji s kustosom načinili upravo umjetnici, svjedoči o svojevrsnom pomirenju tih dviju pozicija, o spremnosti na dijalog i pronalaženje zajedničkog prostora pregovora koji se prema publici uspostavlja kao nova vrijednost, nov sadržaj u percipiranju umjetnosti. U konačnici, analizirajući Richterova i Pendeova djela, Franceschi na vrlo zanimljive načine interpretira neke stare dvojbe, poput odnosa figuracije i apstrakcije, pitanja autonomije umjetnosti, pa i prirode umjetnosti same.