O knjizi LJUBAVNE PJESME

Naslov je zbirke Ljubavne pjesme. Ta je ljubav, međutim, dvovrsna: prvo je ljubav kao čežnja, želja, žudnja, samostalna moć, entitet sam za sebe, - a  drugo je ljubav tjelesna, uzvraćena, pa i brak i materinstvo (kip majke, dijete u kljunu rode, jedna sretna baka). Slike su emblematične i razgovjetne, što je glavna karakteristika Elijinih pjesama, a rime tu jasnoću potenciraju i, samostalno poredane, nose značenje: zraka, đaka, baka. Pjesma Spomenar je uz pjesmu Bomboni najbolja pjesma zbirke po mom sudu. Tu se, kao i drugdje vidi osobita sposobnost pjesnikinje da slaže epigramatske dosjetke koje su srodne baroknom končetu. Osim rime, autorica se vješto služi i drugim glasovnim figurama, voli asonancu i nečistu rimu, ali i aliteraciju. Metrički je našla svoj put. Služi se slobodnim stihom koji je kratak i s glasovnim figurama djeluje kao vezani stih.

Osobitost i vrijednost zbirke je slikovit i sažeti prijelaz od šiparice do zrele žene, što se ostvaruje ljubavlju. Time se Elia svrstava među zanimljive hrvatske suvremene pjesnikinje.

Ivan Slamnig

Nove pjesme zbirke Ljubavne pjesme Elie Patricie Pekice sve su u neposrednosti, jednostavnosti, ujezgrenosti, iskrenosti, u nekoj dječjoj začuđenosti koja želi obnoviti djetinjstvo, taj neposredni i apsolutni život, čudo i čuđenje. Sve ove pjesme pjevaju o ljubavi jezikom koji posjeduje i ono smiješno i ono tragično, ali prepoznatljivo kao Pekicina igra riječima, zaigranost smislom, ironično i samoironično, poigravano i rimovano pjevanje češće na onaj «starinski način»; s ovodobnim senzibilitetom, za koje se može primijeniti ona davno izrečena Novalisova misao: «Pisac je zacijelo samo netko tko je oduševljen jezikom.» Pjesme ove zbirke se rađaju iz autoričine mladenačke znatiželje, određene zaigranosti i ljubavničke iskrenosti, kao neka vrsta dopisivanja s voljenim, koje ne zatamnjuju ni loša iskustva. Pjevajući o ljubavi koja

«razumije
vjetrove i gromove,
kraljeve i proroke,
tigrove i miševe,
anđele i grmlje,
cvijeće i Boga,
svu prirodu,
tajnu najveću»

saznanje je da izvan ljubavi (ali i patnje) nema prave spoznaje, jer i samo voljeti je djelo. A kad u jednoj pjesmi Pekica pjeva:
 
«Imam stotine pjesama za tebe,
sve za tebe,
i jednu najljepšu
koju čuvam za kraj,
bez riječi,»

pokazuje važnost da treba pjevati iz ljubavi, jer je svjesna «kako je jezik opasna stvar.» Stoga nastoji pozorno mjeriti opseg i sadržaj svake riječi da budu kao ruke ispružene koje čekaju ono što su bacile. Riječi joj kao i pjesme bivaju u želji biti kao «ljubav koja nije u planu,» već nešto što će i nju samu iznenaditi i ispuniti čudom koje neće brzo iščeznuti.

Toma Podrug