- Lista želja
- Prijava
- 0
Košarica Vaša košarica je prazna
- Naslovnica
- književnost
- proza
- ostala proza
- LJUDI KOJI NE PLAČU - priče (ćirilica)
- alternativna područja
- arhitektura
- audio izdanja
- časopisi
- društvene znanosti
- ekonomija
- enciklopedije / leksikoni / priručnici
- erotika / seks
- hobistika
- humor
- knjige za djecu
- književnost
- lektira
- multimedijalna izdanja
- ostala izdanja
- poklon galerija
- politika
- pomorstvo
- popularna znanost
- povijest
- prirodne znanosti
- publicistika
- religija / mitologija
- rječnici / gramatike / strani jezici
- strane knjige
- stripovi
- tehnika / inženjerstvo / građevina
- turizam
- udžbenici
- udžbenici strukovnih škola i fakulteta
- umjetnost
LJUDI KOJI NE PLAČU - priče (ćirilica)
O knjizi LJUDI KOJI NE PLAČU - priče (ćirilica)
Dok duša čeka konačnu raspodelu tela, o nekim stvarima valjalo bi razmisliti. Previše rano naučeni da živimo kako moramo i zaokupljeni svakodnevnim poslovima ne dovodimo sebe u stanje da i razmislimo zašto smo stvoreni i koja je svrha iskušenja kroz koja nas provede dan. Bili prazna tabla ili već osmišljen početak i kraj, ipak imamo makar iluziju da je naš svet u našim rukama i kada se prepuštamo svemu bez imalo razmišljanja svesno ubijamo slobodu izbora i mogućnost da spoznamo makar deo celine. Zaneseni uživanjima i lepotom kojom je mladost obojena razumljivo se ne unosimo u svet dublje od površinske rane, ali starost nam nezainteresovanost i malodušnost ne sme dozvoliti, a ni oprostiti. Slažemo se kako je detinjstvo nepogodno za ikakvu ambiciju i onesposobljeno za pokušaje kako bi se dokučilo nešto o čemu mladež, i da može, ne bi smela razmišljati.Opstajanje čovekolikih organizama pre svega zavisi od mase nezainteresovanih za srž, za suštinu priče čiji smo aktivni učesnici, a koja će disati i kada nas ne bude. S razlogom je priroda uredila da, u godinama kada drugi odlučuju o svemu i ono svakodnevno stoji kao potpuno neistraženo, ne postavljamo ni sebi ni drugima pitanja na koja se od pamtiveka dobijaju odgovori složeni tako da razoružavaju nadu. Ona je slaba, nestalna i nestabilna, razdire odlučnost i privija se uz maštu koja se u očekivanom procesu ostavlja u osnovnim, sigurnim godinama i u odrasloj fazi dobija novi oblik – formu kreativne energije kojom oblikujemo trajne i vredne stvari. Strogo neznanje, na koje smo primarno osuđeni, zasigurno neće biti ublaženo ni pobeđeno upornim prisustvom nesaves-ne radosti koja uludo optimistima dozvoljava da se iznova razočaravaju. Sati na datom putu daju nam neizvesnost i nesigurnost. Koliko je neozbiljno radovati se nečemu čija se pojava ni ne sluti, a kamoli karakter! Dešavanja lepa, dešavanja porazna, ništa od toga nije naše i neće ni biti. Prožive se i sliju u senke prošlosti. Ostaju samo sećanja koja više nisu deo nas. Mi smo na kratko bili deo njih, a od trenutka razvoja situacije prošli smo jedni pored drugih. Uvek postoji samo ono dalje, a blizu, dok se ne naiđe na kraj. Kakav život čeka da bude ostvaren ostaje da se sagleda. Možda će biti nesavršen, sigurno neće biti idealan, ali kako ćemo mu pristupiti i kojim će kapacitetom disati zavisi od naših interesovanja i nastojanja da mu se posvetimo i ne razočaramo ga. Njega,i sebe.