MJESTO U SRCU

O knjizi MJESTO U SRCU

dr. Hrvojka Mihanović-Salopek, u pogovoru
Roman Mjesto u srcu pripada obliku suvremene autobiografske proze o djetinjstvu. Pisan je pretežito u prvom licu pripovjedačke forme, kao u primjeru prve rečenice romana: "Kad sam ja bio dijete, ljeta su trajala mnogo duže nego sad." Ipak na onim mjestima radnje gdje se opisuju zajedničke dječje igre oblik pripovjedne vizure će se promijeniti u prvo lice množine. Upravo tom promjenom pozicije autor pokazuje obilježje u kojem se dijete stapa i poistovjećuje s grupom djece tijekom zajedničke igre ili akcije.
U cjelokupnom pripovijedanju zamjećujemo dva autorova postupka. Prvi pripovjedni postupak temelji se na spomenutom piščevom uranjanju u psihu djeteta, u dječje reagiranje i doživljavanje svijeta. Sukladno s dječjim viđenjem svijeta građeno je više pripovjednih epizoda, kao npr.: uvodna epizoda u kojoj djeca mjere razdoblje ljeta prema svom omiljenom voću, epizoda gdje prijatelji pronalaze ruševno mjesto kao sklonište za nesmetanu, skrivenu igru, epizoda o anđelu-čuvaru ističe nam izvornu dječju nevinost i smisao za maštovito-vizualni pristup čudesnom, epizoda ribolova pokazuje kako se realni događaji preoblikuju prema prvenstvu mašte. Također prepoznajemo dječje reagiranje kroz međusobno rivalstvo, izazvano težnjom za osvajanjem simpatija itd. Gotovo da i nema epizode u Pavličićevoj knjizi u kojoj ne bismo mogli pronaći autentične kristaliće dječjeg rezoniranja i sagledavanja svijeta, jer upravo s pozicije autorovog silaska u dječji rakurs viđenja, svaki detalj je uvjerljiv i logičan slijed cjeline dječjeg svijeta.
Drugi pripovjedni postupak tvori oblik memoarskog odmaka od isključive vizure dječjeg proživljavanja djetinjstva. I opet ako se vratimo prvoj rečenici romana ("Kad sam ja bio dijete..."), uočavamo da nam ona pokazuje kako knjigu piše netko tko više nije dijete, ili preciznije autor koji sjećanjem oživljava pogled prema vlastitom proteklom djetinjstvu. Upravo zbog otvaranja pripovjednog teksta prema vizuri zrele, psihološki bogate, obrazovane i odrasle osobe autora koji nanovo doživljava proteklo djetinjstvo, u knjizi je prisutno bogatstvo umjetničkih opisa i složena karakterizacija likova. S preciznim iznijansiranim detaljima opisani su lokaliteti vukovarske luke, Dunava, predgrađa s vrtovima, te obilježja raznih plodova panonske ravnice. Taj vremenski odmak autora koji se s puninom svijesti vraća nekoć doživljenom gradu i pejsažu djetinjstva takoder se odražava u stvaranju sjajnih psiholoških realističkih likova, stanovnika nekadašnjeg Vukovara, kao npr. lik starog samca dida Franje, lik tuberkulozne tete Ruže i njenog sina Dinka, lik čudaka zvanog Tatica, lik Gospodične s mačkama itd. Sa slikarskom vizualnošću prikaza grada, ljudi, načina stanovanja i življenja, Pavličić je stvorio još jednu romanesknu kroniku i živu viziju prošlosti Vukovara, čija se dokumentarnost zrcali u portretima običnih stanovnika grada, koji žive egzisteneijalno srasli s prirodnim obilježjima ravnice, grada, Dunava i Vuke.
Čitav niz bakroreza o prostoru i vremenu djetinjstva skladno je uklopljen u zanimljivi zaplet. U središtu fabule nalazi se prijateljstvo dječaka koje se postepeno pretvara u suparništvo. Uzrok njihovom rivalitetu je djevojčiea Jana i zadobivanje njezine naklonosti. Pri završetku romana priča nadrasta svoje isključivo realističke okvire i pruža nam izazov simbolične parabole u kojoj se sučeljavaju dobro i zlo. Kulminacija prikaza glavnog lika uhvaćena je u bitnom trenutku promjene u psihi i svijesti. Glavni lik mora se opredijeliti izmedu neispravne i pravedne odluke.
U usporednim mogućnostima simboličnog gledanja na realističko zbivanje u romanu, uočavamo da mjesto zbivanja - uvijek prepoznatljivi, iako neimenovani Vukovar, ne ostaje samo dragi nostalgični grad autorova djetinjstva, već postaje grad-arhetip i opomena svim građanima svijeta kakva je nesaglediva posljedica mržnje u čovjeku. S istim razornim problemom mržnje susreće se i glavni lik u svojoj struji svijesti: "Što ako počne željeti neke strašne stvari? Da se naša Zgrada sruši, da se Dunav izlije, da bude potres ili požar? Da dode do rata i da svi izginemo, da grad bude uništen? Sigurno je postojao netko tko je mogao i to poželjeti. Što ako netko poželi da i ja nestanem?"
Usporedo sa kulminacijom zapleta fabule dolazi i gradacija dječjeg rezoniranja. Od djetinjih igara i bezbrižnog življenja u okrilju svijeta mašte, dolazi se do ozbiljenja, do grubih mogućnosti zbilje. Rasplet romana na određen način dovodi i do prve niti raskida s djetinjstvom. Iza te naizgled neprimjetne sjene raskida s djetinjstvom naziremo mladog čovjeka oplemenjena i obremenjena promjenom koju je u njemu urezala njegova prva značajnija ispravna moralna odluka. Humanizam i osjećaj za prijateljstvo dvije su bitne crte Mjesta u srcu i one izviru iz romana prirodno, nenametljivo i logično.