Prikaži više Prikaži manje

80870

NON COGITO ERGO SUM - Eseji o Golom otoku

13,27
11,95
Najniža cijena u zadnjih 30 dana: 10,62 
dostupno
ISBN ISBN: 978-86-86689-76-4
Uvez Uvez: meki
Godina izdanja Godina izdanja: 2012

O knjizi NON COGITO ERGO SUM - Eseji o Golom otoku

Posle propasti „komunizma“ i raspada Jugoslavije obnavlja se, u raznim sredinama, interes za mnoge teme koje su se ranije smatrale opasnim, zabranjenim ili nepoželjnim. Pobude koje pokreću autore knjiga i dužih tekstova o njima različite su i – što se moglo očekivati – ne uvek naučne. Bez želje da se iznesu vrednosni, politički ili moralni sudovi, treba reći da su u srazmerno kratkom vremenu morale da se zadovolje vrlo raznorodne i neusklađene potrebe: želja da se rehabilituju žrtve, da se isprave istorijske greške, da se s trona skinu nekada obožavane ličnosti – pa i da se zadovolji nalet etnonacionalizma, koji je sve počeo da prožima, ovog puta naročito kao želja da se sopstvena nacija predstavi kao najveća žrtva komunizma i socijalizma, realnog i irealnog.

Kao što sve mode prolaze, oslabio je i interes za sistematsku represiju onih Jugoslovena za koje je vlast, tj. rukovodstvo Komunističke partije Jugoslavije, poverovalo da predstavljaju ogromnu opasnost za njeno održanje u trenutku kada se ona, na čelu s Josipom Brozom Titom, sukobila s „vodećom snagom svetskog proletarijata“, Komunističkom partijom SSSR-a (SKP(b)), i svetskom silom na čijem je čelu bila, sa Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Neprikosnoveni vođa svega što je ugrozilo poredak u Jugoslaviji, i SSSR-a, i SKP(b), svetskog proletarijata i radničkog pokreta bio je Josif Visarionovič Staljin. On je tada još uvek raspolagao ostacima Komunističke internacionale (Kominterne) u vidu Komunističkog informativnog biroa (Kominforma). Ambicija nove organizacije bila je da, pošto je SSSR zavladao Istočnom i Srednjom Evropom, nakon što su komunističke stranke uspevale da postignu vrlo upečatljive izborne rezultate, kada su komunisti pobedili u Kini i kada je antikolonijalistički pokret van Evrope jačao pod jakim uticajem levice, počne opet čvrsto da kontroliše sve komunističke partije sveta, kao nekada, u doba Kominterne, koju je Staljin morao da raspusti 1943. godine da bi u Drugom svetskom ratu otklonio sumnje svojih zapadnih (kapitalističkih) saveznika.

Iako je prvo od tri zasedanja Kominforma održano 1947. u Beogradu, ispostavilo se, paradoksalno, da je dotada lojalna i uzorna KPJ najednom u očima Kominforma i njegovog Informbiroa (i, naravno, samog Josifa Visarionoviča) označena za glavnog neprijatelja i strano telo u svekomunističkom svetu.

Rezolucijom o „stanju u KPJ“ od 28. juna 1948. (opet Vidovdan!) KPJ je bila izopštena iz međunarodnog radničkog pokreta, što je za ljude na vrhu KPJ i članstvo te partije (tada još ne tako masovne kao kasnije) predstavljalo ogroman šok, S jedne strane, mislili su da su „skrenuli s pravog puta“ – što objašnjava neke dogmatske i glupe poteze koji su Staljinu trebali da pokažu kako je KPJ prava marksističko-lenjinistička revolucionarna snaga, kakvi su bili „druga nacionalizacija“, prinudni otkup, stvaranje kolhoza i novi progon „buržoaskih“ elemenata. S druge strane, znali su – naročito Tito, koji je i sam proveo neko vreme u famoznom moskovskom hotelu „Luks“, ko je Staljin i kakve su mu metode, njegove i njegovih službi.

Božidar Jezernik do sada najpodrobnije opisuje jednu od reakcija na Rezoluciju Informbiroa i opasnost koju je ona predstavljala za vođstvo tadašnje KPJ, na surov tretman onih za koje su vlasti smatrale da su „informbirovci“ i da je njihova lojalnost prema Staljinu (svetskom radničkom pokretu i SSSR-u) bila jača od one prema Titu i KPJ, obema zastavama pod kojima su se mnogi od njih i borili u Drugom svetskom ratu.

Sudbinu tih ljudi (od kojih mnogima nije suđeno već su bili podvrgnuti „administrativnim merama“) Jezernik opisuje na osnovu velikog uloženog truda, svih izvora koji su mu bili dostupni, a kao simbol, kao i mnogi drugi, koristi Goli otok, nenapučeno ostrvo u Jadranu, gde se nalazio glavni logor za njihovo interniranje i „prevaspitavanje“.

Reč „prevaspitavanje“ ne koristim slučajno. U tipologiji koncentracionih logora, kojima je naročito obilovao XX vek, nabrajaju se različite svrhe masovnog lišavanja slobode i internacije, od logora smrti, koji su bili priprema za ubijanje zatočenika, do logora gde se izoluju stranci ili nepouzdani elementi u toku rata. Mnogi su bili i izvor jeftine, robovske radne snage. U jednoj novoj studiji, koju takođe očekujem od Jezernika, treba ispitati pravi, specifični cilj Golog otoka i sličnih logora u Jugoslaviji. S obzirom na to da je jedan od ciljeva lišenja slobode, pa i u demokratskim pravnim državama, prevaspitavanje ili resocijalizacija (otuda „kazneno-popravne“ ustanove), moglo bi se reći da je postupak prema „informbirovcima“ (ili nabeđenim „informbirovcima“) bio ekstremno i perverzno prevaspitavanje. On je, naime, bio usmeren na dotle najuzornije ljude, veterane Partije i njene borbe. Njihovo je stanovište, a i najiskrenija ubeđenja, trebalo promeniti za 180 stepeni. Dakle, ne pasivizirati ih odučavanjem od delinkvencije i preobratiti ih u lojalne ali neutralne i ravnodušne građane, nego ih pretvoriti od ubeđenih političkih protivnika i kritičara u fanatične pristalice režima ili bar u one koji ne smeju da misle – otuda i naslov knjige – antiparafraza čuvene Dekartove maksime.

Mnogo je razloga zbog kojih se o Golom otoku i celom sistemu koji on oličava malo znalo i malo beležilo. Broj interniraca nije premašio 15.000 u zemlji koja je po popisu iz 1948. imala skoro 16 miliona stanovnika; od kraja građanskog rata bilo je prošlo malo vremena; antikomunistički deo stanovništva smatrao je „kominformovce“ još gorim od vladajućih komunista; sve je bilo obavijeno tajnom i opasno u atmosferi „ratnog komunizma“; Staljin je na vreme umro. Što se tiče zapadnog inostranstva, Tito je tada bio dragoceni otpadnik, prvi važan komunist na vlasti koji se suprotstavio Staljinu kada je on izgledao najmoćniji i, kada su zapadne sile demobilisale svoje vojske, Crvena armija ostala najjača vojna sila, a u mnogim zapadnim zemljama komunisti dobijali ogromnu podršku i ulazili u vlade ne odričući se pokornosti Moskvi.

Jezernikova knjiga delimično popunjava tu prazninu. Jezernik, uz to, pokazuje da je postupanje prema informbirovcima bilo ustrojeno tako da internirci batinama i ponižavanjem „nauče pameti“ sami sebe i da je ono po tome možda bilo jedinstveno. Zato je malo ko izašao iz logora bez osećanja gađenja i sramote, kako zbog onoga šta su mu činili njegovi dojučerašnji partijski saborci, tako – i još gore – zbog toga što je on činio njima. Otuda je verovatno i malo priča i svedočanstava.

Vojin Dimitrijević

Nakladnik/ci
ISBN
978-86-86689-76-4
Uvez
meki
Godina izdanja
2012
Broj stranica
336
Format
21 x 15 cm

Od istog autora

-10%NACIONALIZACIJA PROŠLOSTI
19,11 21,24 
Najniža cijena u zadnjih 30 dana:16,99 
-10%JUGOSLAVIJA, ZEMLJA SNOVA
11,70 13,00 
Najniža cijena u zadnjih 30 dana:10,40 
nije dostupno