OAZA U CRIKVENICI

O knjizi OAZA U CRIKVENICI

U jeku Drugog svjetskog rata grupa žena s djecom pronašla je u crikveničkom hotelu Slavija spas od nacističkih progona u rodnoj Poljskoj. U knjizi su sjećanja jedne od djevojčica koje su boravile u toj oazi mira na obali Jadranskog mora.

Prvi predstavnici poljskih izbjeglica u Crikvenici bile su majke s djecom – stanovnici Švicarskog doma za poljsku djecu. Taj dom bio je spoj prihvatilišta s internatom za više od dvadeset žena s djecom (ukupno sedamdeset do osamdeset osoba), većinom supruga vojnika koje je rat razdijelio od muževa i protjerao iz Poljske. Dom se nalazio u velikom iznajmljenom hotelu Slavija, a njegova voditeljica postala je moja majka, Maria Kujawska, liječnica i društvena i politička aktivistica iz Šleske. Stanarke, koje su same vodile cijelo domaćinstvo, u njemu su imale osiguran smještaj, uzdržavanje i liječničku skrb. Uz to, donatori iz Švicarske slali su pakete s odjećom, posteljnim rubljem, farmaceutskim proizvodima, higijenskim potrepštinama, igračkama i slatkišima.

Mnogi izbjeglice, privučeni reputacijom Švicarskog doma, pristigli su upravo u Crikvenicu. Oko hotela Slavija na taj se način razvila kolonija poljskih izbjeglica. Među njima se našla grupa od oko dvadeset članova poljskih obitelji Potocki i Tyszkiewicz, koji su stanovali u vili Liburnija. Poljska kolonija brojala je oko dvjesto osoba. Ta se brojka mijenjala, jer su tijekom cijelog razdoblja postojanja kolonije u nju pristizali novi izbjeglice, a napuštali je oni, koji su na svoju ruku uspjeli organizirati odlazak na područja smatrana sigurnijima. Male grupe emigranata sklonile su se i u druga mjesta na jadranskoj obali, a uz to je nekoliko poljskih studenata studiralo u Zagrebu