OBIČAN ŽIVOT

O knjizi OBIČAN ŽIVOT

Jučer sam pročitala da se violinske žice rade od životinjskih tetiva. Dugo sam razmišljala o toj rečenici. Kako izvući glazbene akorde iz svega tog zla koje proživljavamo? Nova tajnica ovdje je tek dva dana, a ja već govorim o zlu, izgovaram tu riječ preveliku za svoja usta, već razmišljam o borbi i primjeni oružja.
Najčvršće sam odlučila: neću joj prepustiti mjesto kraj prozora, kuda dolaze i odlaze moji snovi. Ovo nije poetska slika, njih se grozim, već čista stvarnost. Jedina radost koju si priuštim po dovršetku posla moja su sanjarenja. Svaki rad zaslužuje nagradu. Otac je to često govorio. I ja se s njime u potpunosti slažem.
Ako negdje pogriješi, najodlučnijim tonom ću joj zapovjediti da pretipka stranicu. Zapovjedit ću joj da je tipka i treći put ako bude potrebno. Bez popuštanja. Po pitanju kašnjenja bit ću nesmiljena. Služit ću se samo grubim riječima. Požurite s dovršavanjem statistika, naredit ću joj. Hitno je. Zadržat ću hladnokrvan izraz lica. Ispravljat ću je ledenim glasom. Cijena se piše sa i, reći ću joj, upirući prstom u slovo i....