OBRIJANA VENERA

O knjizi OBRIJANA VENERA

Pogledam se u ogledalo i odmah mi je sve jasno. Imam zdravlje, nemam život. Ili ga imam, ali mi ni muhe ne zavide na njemu. l perspektiva mi je nešto skraćena. Sav sam u neredu i sve me guši - i posljedice rata, i dop i opće beznađe, iako ima pizduna koji tvrde da nikad nije bilo bolje, mater im šnirersku nabijem, dođe mi da ih podavim. Tipičan sam primjerak ujebane faune - bez pravog posla, bez budućnosti, pizza ujutro, pizza u podne, pizza za večeru i još kad se zaželiš. Kava, kapučino i pljuga - sve na kredu, a prave pičke ni od korova, sve se fukaju s parajlijama i novopečenim kapitalistima, sirotinja se ne mrsi.
Isuse, što je sve tražila. Kao mornar u bordelu. Malo sprijeda, malo straga. Malo gore, malo dolje. Onda porebarke, pa na stolu. Zatim uza zid i u kadi. Tvrdo i mekano. Stojećke, glavić-usta, misionarski, sa zvonika, po rimski, indijanski, grčki i afrički. Na brzaka, sporo, umjereno i zmijski... U svakom slučaju, tražila je nešto izvan moje moći. l izvan svake pameti. Tražila je da joj djetetu nađem oca. Što je to - otac? Kako uopće izgleda ta živina? Ne znam. Ja sam dijete bez roditelja.