PARADOKS MORALA

O knjizi PARADOKS MORALA

Kavkaz ne umire; to je slučaj sa svime mineralnim. Ono što živi vegetativnom egzistencijom teško umire: vrlo kasno i vrlo sporo. Onaj koji živi posve tiho i kao tinjajući često će se polako i mučno ugasiti: to je sudbina prosječne egzistencije, egzistencije koja se odvija na pola puta između življenja i umiranja, i koja nikad nije ni uistinu živa niti posve mrtva.

Francuski filozof i muzikolog Vladimir Jankelevitch rođen je 1903. godine u Bourgesu od roditelja naturaliziranih ruskih Židova što će tijekom Drugog svjetskog rata za nj postati više od puke biografske činjenice. Odgajao se u liceju Louis le Grand u Parizu, poslije je studirao filozofiju na Ecole Normale Superieure. Diploma mu otvara mogućnost da se 1927. zaposli u Francuskom kulturnom institutu u Pragu. Doktorirao je na Sorboni s tezom L'Odyssée de la conscience dans la derniere philosophie de Schelling (Alcan, Paris 1933), prisežući već na prvom značajnijem koraku da će Schelling biti jednim od ugaonih kamena njegova creda. Drugi, ako ne i prvi kamen temeljac, bio mu je Bergson, prije i vrhu svega, njegovo najutjecajnije djelo: L'Evolution creatrice. Uz Bergsona i Schellinga, svoju će inspiraciju crpiti iz Platona i Aristotela, Epikura, stoika, Plotina, Augustina, Descartesa i Pascala, Spinoze i Leibniza, Unamuna, Kirkegaarda, iz Gogolja, Shakespearea, Heinea, Mallarmea, Baudelairea, Pirandela, Gidea, iz glazbe i slikarstva, judeokršćanske tradicije i recentne filozofije 20. stoljeća.
Ime je stekao ponajprije za svoje "žive izgovorene riječi"; u eri francuskog spisateljstva zauzimao se za "živo filozofiranje", za tzv. "oralnu lektiru filozofije". Kao kontrapunkt bavljenja moralnim pitanjima vremena, stoji Jankelevitcheva doživotna posvećenost glazbi-muzikologija i muzička estetika, nadahnuti zapisi o modernim francuskim skladateljima XX. stoljeća: Faure, Debussy, Ravel, Satie...  (Iz Pogovora Dragutina Lučića)