PARALAKSA

O knjizi PARALAKSA

Paralaksa iz naslova odnosi se na nepremostivi paralaktički jaz, sučeljavanje dviju blisko povezanih perspektiva među kojima nije moguće neutralno zajedničko tlo. No glavni ulog ove knjige je teza da to nije neotklonjiva prepreka za dijalektiku nego da nam upravo ona nudi ključ za pronicanje u subverzivnu jezgru dijalektike. Teza se pak varira na mnoštvu tema, od filozofije Kanta i Hegela, preko znanosti svijesti Damasia i Dennetta, do biopolitike, ljudskih prava i "staljinističkog mjuzikla". (kgz)

Mediji su 2003. godine prenijeli dvije nesvakidašnje vijesti. Jedan Španjolski povjesničar umjetnosti razotkrio je prvu upotrebu moderne umjetnosti kao oblika promišljanog mučenja: Kandinsky i Klee, kao i Bunuel i Dali, bili su inspiracija za cijeli niz tajnih ćelija i mučilišta sagrađenih u Barceloni 1938. godine, djelo francuskog anarhista Alphonsea Laurenčiča (slovensko prezime!), koji je izumio jedan oblik »psihotehničkog« mučenja: stvorio je takozvane obojene ćelije kao prilog borbi protiv Francovih snaga. Ćelije su bile nadahnute idejama geometrijske apstrakcije i nadrealizma, kao i avangardnim teorijama umjetnosti o psihološkim svojstvima boja. Kreveti su bili nagnuti pod kutom od dvadeset stupnjeva, stoje spavanje Činilo gotovo nemogućim, a podovi ćelija veličine 2mxlm bili su posuti ciglama i drugim geometrijskim blokovima koji su zatvorenike sprječa-vali da hodaju naprijed i natrag. Mogli su još jedino zuriti u zidove koji su bili zaobljeni i prekriveni uzorcima kocki, četverokuta, ravnih linija i spirala, koji su pomoću trikova s bojom, perspektivom i razmjerima izazivali mentalnu smušenost i tjeskobu. Svjetlosni efekti ostavljali su utisak da se vrtoglavi uzorci na zidu kreću. Laurenčič je najviše volio koristiti zelenu boju, jer je ona, prema njegovoj teoriji o psihološkim učincima različitih boja, prouzročila melankoliju i tugu. Druga priča: Walter Benjamin nije se ubio u španjolskom selu na granici 1940. godine zbog straha da će ga vratiti u Francusku i da će tako dospjeti u ruke nacističkim agentima - ondje su ga ubili Staljinovi agenti. Nekoliko mjeseci prije svoje smrti Benjamin je napisao »Teze o filozofiji povijesti«, kratku ali razornu analizu neuspjeha marksizma; umro je u vrijeme kad su mnogi sovjetski lojalisti gubili vjeru u Moskvu zbog pakta Hitler - Staljin. U odgovoru na tu kritiku, Benjamina su ubili killerati (Staljinovi agenti-atentatori, regrutirani medu intelektualcima socijalistima). Ključni razlog ovog ubojstva bio je rukopis koji je Benjamin nosio bježeći preko planina iz Francuske u Španjolsku - magnum opus na kojem je bio radio u Bibliotheque Nationale u Parizu, razrada »Teza«. Kovčeg s tim rukopisom povjerio je jednom suputniku izbjeglici koji ga je, kakve li slučajnosti, izgubio na vlaku od Barcelone do Madrida. Ukratko, Staljin je pročitao Benjaminove »Teze«, doznao je za novi knjižni projekt utemeljen na »Tezama« i želio je po svaku cijenu spriječiti njegovo objavljivanje...