PARTIZANSKO GROBLJE

O knjizi PARTIZANSKO GROBLJE

Abdulah Sidran zbilja ne spada u pjesnike koji „ne znaju šta čine“ u trenutku pisanja pjesme. Nije, naime, od soja spontanih stvaralaca, čiju uobrazilju pokreću prevashodno sile iz nesvjesnog, vodeći je putevima razumu nepredvidljvim do otkrića koja, nerijetko, obesnažuju njihove prvobitne stvaralačke namjere. Naprotiv: Sidran svagda posjeduje izuzetno izoštrenu svijest na kakvu poeziju danas vrijedi „traćiti vrijeme“, kakvu pjesmu želi sam da napiše, šta njome kuša da saopšti, kakva su pjesnička oruđa najpodesnija za postizanje postavljenog umjetničkog cilja. Stoga je brižljiva ispisanost temeljni dojam koji u čitaocu ostavljaju njegovi stihovi, i to ne samo najbolji. Udio svijesti u umjetničkoj izvedbi, ili, jednostavnije rečeno, prisustvo majstorstva, ne smije se prenebregnuti u njegovim pjesmama, čak ni kad su besprimjerno proste. Jer Sidran mnogo polaže na majstorstvo, razumije se, kakvo misli da današnji pjesnik smije sebi dozvoliti, pošto mu je jasno da njegovanje samodopadnog majstorstva – koje od pjesme pravi robu za proizvođača, a ne za potrošača – često znači doprinos daljnjoj razgradnji ionako ruševnog dostojanstva pjesnikova posla u današnje vrijeme, jer daje nov prilog sve nepovratnijem odsijecanju poezije od čitaoca. Za Sidrana je, stoga, ključno pitanje: može li se biti majstor, a ipak ostati razumljiv?

Napokon, reklo bi se da ovaj pjesnik majstorstvu teži iz – skromnosti. Jer odbija da piše po ovlaštenjima odozgo, to jest, kao osoba odboga nadahnuta za ovu rabotu, ali i po naređenjima odozdo, što će reći kao medijum koji je u vlasti nesvjesnih sila, a ovaj „dvostruki ateizam“ – riječ je Sidranova – obavezao ga je na ulaganje popriličnog napora da bar postane što finiji razumijevalac ne samo „turobnog zanata“ pjesničkog nego i još turobnijih zbivanja u duši, koja je svagda „jaka u trpnji“, ne zaboravljajući ni tijelo, koje mu katkad šapće „da više trpjeti neće“.

Najbolje svoje strofe Sidran ispisuje kao znalac čijem oku nisu zakrite ni brojne tajne pjesničkog umijeća, ni još brojnije tajne duše uzdrhtale pred „prejakom kišom mudrih udaraca s neba“, ali ni tajne mesa koje u ovoj poeziji često „bdi i gori“. Jer ni tijelo nije svodljivo isključivo na čulne vrućice, i ono umije „bdjeti“ kao i duša; ni put, znači, nije potpuno neupućena u poslove koji spadaju isključivo u nadležnost svijesti.

(Marko Vešović)