PLUTAJUĆA GLUMIŠTA

O knjizi PLUTAJUĆA GLUMIŠTA

Knjiga dramskih tekstova Plutajuća glumišta sadrži četiri "kazališna scenarija" Borisa Senkera: (P)lutajuće glumište majstora Krona, Plautina, Puliks i Podvala Ludosti.

Junaci (P)lutajućega glumišta majstora Krona umjetnici su preobrazbe: dvije glumice i dva glumaca kojima ne treba mnogo – bar malo slobode. A ključeve slobode drže Gospodar i Gospodarica kazališta, nikad i ničim zadovoljan par što taj glumački kvartet nemilosrdno goni iz uloge u ulogu, iz  stoljeća u stoljeće, od ovoga našeg postmodernog i post-dramskog vremena do onoga pred-dramskog...

"Smućena komedija" Plautina oslanja se na Plautove Blizance. Zaplet se, dakako, temelji na velikoj tjelesnoj sličnosti, ali i posve različitim naravima dvaju parova blizanaca. Nakon niza zabuna oko toga tko je tko, tko koga slijedi i tko pred kim bježi, sve dolazi na svoje mjesto: roditelji prepoznaju djecu, prepoznaju se braća i sestre, a prepoznaju se i srodne naravi. I ostali su, kako u komediji mora biti, na nekom dobitku.

Puliks je o tekst jednom danu u jednom gradu, kao i njegov uzor Joyceov Uliks. U njemu se pripovijeda o "veseloj apokalipsi" što je na početku XX. st. vladala Monarhijom, pak je poneki njezin val zapljusnulo i Pulu kroz 18 slika koje se jednog dana (Uskrs 1905) zbivaju na različitim mjestima u Puli (luka, amfiteatar, Forum, Giardini, bordel) i koje se međusobno razlikuju načinom izvedbe (slet, monodrama, pantomima, opera, opereta, kabaret).

U Podvali Ludosti Fritz, pokojnik osuđen je na vječni dijalog s  Ludošću, besmrtnom. U taj dijalog on ulazi kao jedan od vodećih predstavnika naraštaja s kojim je svjetsku pozornicu napustilo i cijelo prošlo stoljeće. Mi smo, ni dva desetljeće nakon njegove smrti i smrti drugih njegovih manjih ili većih suvremenika, koji su nam skrojili mladost i zrelo doba, doživjeli i smrt njihovih i ostvarenje nekih drugih ideala, a neumrla je Erazmova Ludost došla na svoje.