PLUTARH - USPOREDNI ŽIVOTOPISI 1-2

O knjizi PLUTARH - USPOREDNI ŽIVOTOPISI 1-2

Plutarhovo djelo, iako tek napola sačuvano, po opsegu je jedno od najvećih, a po sadržaju jedno od najbogatijih i najraznovrsnijih u danas dostupnoj književnoj ostavštini antike. Taj golemi korpus sadrži u sebi dvije zasebne, zaokružene cjeline – takozvane Etičke spise, zbirku teorijskih rasprava tematski daleko raznorodnijih no što bi se to prema naslovu dalo zaključiti, i Usporedne životopise, u kojima Plutarh, kroz prikaze života i karaktera slavnih likova grčke i rimske prošlosti, gradi idealan lik antičkog čovjeka. Otkako se u petnaestom stoljeću Zapad počinje izravno upoznavati s helenskom baštinom, Usporedni životopisi postaju jedno od najčitanijih antičkih djela i pribavljaju svom autoru veliku slavu i ugled koji će potrajati sve do kraja osamnaestog stoljeća. Vrijeme kojemu je antika bila obrazac savršenstva, mjera duhovne i tjelesne ljepote, doživljavalo je Plutarhove junake kao uzore vrline i herojstva, kao modele dostojne podržavanja: »Vjerovao sam«, piše Rousseau u Ispovijestima, »da sam Grk ili Rimljanin ... Kad sam jednoga dana za stolom pripovijedao Scevoline doživljaje, svi su se prestrašili vidjevši me gdje primičem ruku žeravnici i držim je na njoj, u želji da zorno prikažem njegov pothvat.« Ta izrazita sugestivnost Plutarhovih životopisa, dramatičnost proistekla iz gotovo impresionističkog poigravanja historijom, iz zapostavljanja povijesnih činjenica na račun prikaza unutarnjeg života likova, utjecale su prije svega na dramske pisce – tako su biografije Koriolana, Cezara i Antonija poslužile Shakespeareu kao predložak za istoimene drame. Sveopće divljenje pretvorilo se, međutim, s pojavom neohumanističke struje, u sveopće poricanje originalnosti i misaone snage Plutarhove epohe, sve na račun isticanja stvaralačkog genija jednoga Homera, Platona, Sofokla ili Tukidida. Historijska kritika devetnaestog stoljeća samo je ojačala i učvrstila negativan i krajnje potcjenjivački sud o tom velikom antičkom biografu i filozofu – potaknuta uspjehom što ga je »traganje za izvorima«, ta velika Gorgona historijskog pozitivizma, postiglo u području biblijskih istraživanja, ona je Plutarha promatrala isključivo kao izvor za rekonstrukciju antičke historiografije od Ksenofonta do Tacita. Tek u dvadesetom stoljeću, nakon prvih desetljeća ravnodušnosti, kad je Plutarh svođen na ime kojim se opterećuje đačka memorija, suvremeni istraživači – a ako je suditi prema sve većem broju modernih prijevoda, i šira čitalačka publika – ponovo otkrivaju Plutarha, ovaj put ne više kao moralista, već kao pouzdanog historičara i etnografa, kao prethodnika novoplatoničke filozofske struje i, prije svega, kao jednog od najsjajnijih predstavnika antičkog književnog »baroka«. Gledano u tom širem kontekstu ponovnog buđenja interesa za Plutarha, Dukatov prijevod svih sačuvanih usporednih i pojedinačnih životopisa otvara mogućnost da se i u našoj sredini započne s ozbiljnijim proučavanjem ne samo Plutarhova raznolikog opusa već i jednog u nas malo poznatog razdoblja zrelosti Rimskog Carstva, obilježenog kulturnim sinkretizmom i pregrštom duhovnih sinteza od presudne važnosti za kulturnu povijest Europe. Osim toga, taj prevodilački pothvat ispravlja na neki način propust prethodnih generacija, jer u odnosu na druge europske narode, naša kultura dobiva kompletan prijevod Plutarhovih biografija s prevelikim zakašnjenjem, zakašnjenjem koje se ne mjeri desetljećima, već čitavim stoljećima. Prijevod je dijelom prepravljen, a pojedinačni Plutarhovi životopisi preraspoređeni u skladu s novim autoritativnim njemačkim izdanjem iz 2000. godine (K.G. Saur Verlag).