POETIKA PROSTORA

O knjizi POETIKA PROSTORA

Gaston Bachelard, iz Uvoda
Onaj filozof koji je čitavu svoju misao oblikovao priklonivši se osnovnim temama filozofije znanosti, koji je slijedio što je dosljednije mogao smjer aktivnog racionalizma, smjer racionalizma koji je u stalnom porastu kod suvremene znanosti, treba zaboraviti svoje znanje, raskinuti sa svim svojim navikama filozofskog traganja, ako je voljan proučavati probleme koje postavlja pjesnička imaginacija. U ovom području kulturna prošlost nije od važnosti; dugotrajni napor pri povezivanju i izgrađivanju misli, višetjedni višemjesečni samoprijegor ovdje je nedjelotvoran. Treba biti prisutan, prisutan u slici u trenutku slike: ako postoji filozofija pjesništva, ta filozofija treba doživljavati svoje rađanje i svoj preporod u prigodi nekog dominantnog stiha, u potpunom srastanju s nekom izoliranom slikom, najtočnije rečeno, u samom ushitu izazvanom izvornošću slike. Pjesnička slika je svojevrstan nagao odraz psihizma, odraz još nedovoljno ispitan u podložnim psihološkim kauzalnostima. Jednako tako, ništa općenito ni ujednačeno ne može služiti kao počelo nekoj filozofiji pjesništva. Pojam načela, pojam "počela" bio bi ovdje razoran. Zapriječio bi bitnu aktualnost, bitnu izvornost pjesničkog teksta. Dok filozofsko promišljanje, koje se kreće na dugo dorađivanoj znanstvenoj misli, nalaže da se nova zamisao nužno integrira u sustav provjerenih ideja, čak i onda kada je taj idejni sustav, zbog nove zamisli, prisiljen na duboku promjenu, a što se i zbiva u slučajevima svih revolucija u suvremenoj znanosti, filozofija pjesništva, naime, treba pojmiti da pjesnički čin nema prošlosti, i1i barem nema bliske prošlosti tijekom koje bi bilo moguće slijediti samu njegovu pripremu i konačnu pojavu. (…)