POHVALA LUDOSTI

O knjizi POHVALA LUDOSTI

U „Pohvali ludosti“ Erazmo pod povećalom promatra sve besmislice svoga vremena izvrgnuvši kritici i same antičke autore (čija su mu djela bila istinski životni ideal). Djelom se provlači nit živog antičkog duha, dijelom kroz ironiju ako govori sama Ludost, dijelom kroz posve ozbiljna razmatranja teoloških i moralnih pitanja gdje autor kao da zaboravlja na Ludost i govori svojim jezikom, kao Erazmo. Ova se dva pristupa u djelu isprepliću iako uglavom dominira duhoviti ton Ludosti. Erazmova ironija bliska nam je i danas zato jer je lako prevodiva na zbilju suvremenog svijeta. Moguće je pod naslagama vremena prepoznati probleme ljudske prirode koji su zapravo ostali isti iako je promjena forme stvorila privid razvijenog i emancipiranog društva. U svakom slučaju zadivljuje nas Erazmova otvorenost i erudicija koja toj otvorenosti daje legimitet, vjerodostojnost zasnovanu na dubokom poniranju u humanizam. Erazmo je svjestan činjenice da ljudi nisu u stanju ni slijediti a ni izbjeći etičke imperative i zato je njegova simpatija ipak na strani čovjekova tragikomizma. Među svim ozbiljnim ekskursima Erazmove ludosti treba izdvojiti sam završetak djela u kojem autor novoplatonskim jezikom govori o istinskoj sreći, besmrtnosti duha i najvišem Dobru kao smislu čovjekova života.

"Pohvala ludosti" (Stultitiae laus ili, na grčkom, Morias egkomion) djelo je u kome veliki mislitelj na duhovit način ironizira ograničenja vlastitog vremena, ograđujući se istodobno od Luteranskih krajnosti, zbog čega mu je i sam Luter kasnije toliko zamjerao.

"Pohvalu ludosti" napisao je 1509. godine u kući svog prijatelja Thomasa Morea. Trebalo mu je samo osam dana da napiše djelo koje on, gotovo se ispričavajući, naziva igrom duha.

Djelo i danas oduševljuje svojom duhovitošću - koja ne vrijeđa nikog, nego ostaje dosljedna razigranoj humanističkoj ljubavi prema istini, čovjeku i Bogu. Zanimljivo je spomenuti da je od Hrvata (među inim) Erazmu podosta bio zanimljiv i Istranin Matija Vlačić Ilirik, koji u svom rafiniranom intelektualizmu (ipak je bio ponajbolji poznavatelj i autoritet za latinski, grčki i hebrejski ondašnje Europe), kao utemeljitelj suvremene hermeneutike i ispravnog tumačenja teksta, u Erazmu pronalazi zahvalnog sugovornika za svoje filozofsko-teološke ideje koje su dominirale Europom XVI stoljeća.

Prijevod slijedi odlike Erazmova stila. Komentar teksta nadopunjen je brojnim bilješkama. Nova je i podjela na kraća poglavlja po misaonim cjelinama s podnaslovima (čega u latinskom izvorniku nema), kako bi se izbjegla eventualna monotonija teksta. Osnova za prijevod jest tiskovina iz 1571 godine kopiju koje smo dobili zahvaljujući susretljivosti Nacionalne knjižnice u Zagrebu.

Desiderius Erasmum Roterodamus rodio se 1466. godine u Roterdamu. Izvanbračno dijete flamanskog svećenika Rogeriusa Gerardusa u ranoj je mladosti ostao bez oba roditelja, a rodbina ga prepušta svećenstvu koje se od tada brine o njegovu odgoju i obrazovanju.

Školovao se u strogim katoličkim učilištima (i ma koliko je teško podnosio disciplinu institucija - nije joj se nikada otvoreno suprotstavio). Titulu magister noster i doktorat u području klasičnih jezika i teologije stekao je na Sveučilištu u Torinu. Prevodio je klasične pisce s grčkog na latinski, prihvatio se filološke obrade Jeronimove Vulgate, pisao rasprave, sastavljao florilegije.