POSLANICI

O knjizi POSLANICI

Prvo se Stretherovo pitanje po dolasku u hotel odnosilo na njegova prijatelja, pa ipak, kada je doznao da Waymarsh očito neće stići sve do večeri, to ga nije naročito smelo. Na recepciji su mu, kada se raspitivao, pokazali brzojav kojim je njegov prijatelj tražio sobu - »samo da ne bude bučna«, a bio je poslan uz plaćeni odgovor, tako da je dogovor
o sastanku u Chesteru umjesto u Liverpoolu i dalje vrijedio. Isto tajanstveno načelo, međutim, koje je Strethera ranije nagonilo na to da bezuvjetno ne priželjkuje Wayrnarshovu prisutnost na pristaništu, a to ga je pak bilo dovelo do odgađanja toga užitka za koji sat, sada je djelovalo izazivajući u njemu osjećaj kako i dalje može čekati bez razočaranja. U najgorem će slučaju zajedno večerati, a uza sve poštovanje prema dobrome starom Waymarshu - a što se toga tiče, i prema sebi samome — bilo je malo bojazni da se idućih dana neće dovoljno često viđati. Načelo kojega sam djelovanje netom spomenuo bilo je potpuno nagonske u muškarcu koji se maločas iskrcao s broda - plod snažnoga dojma da će mu, koliko god bilo ugodno naći se nakon tako duge odvojenosti zagledan u poznanikovo Uče, cijeli pothvat ispasti malčice Šeprtljavo ako jednostavno ispadne da će se parobrodu što se približavaše taj lik ukazati kao prvi »znak« Europe. Sa svime se ostalim u Stretheru već bilo pomiješalo strahovanje da će u najboljem slučaju i sam iskusiti taj znak Europe u sasvim zadovoljavajućem stupnju.