Prikaži više Prikaži manje

152565

POSTMODERNIZAM ILI KULTURNA LOGIKA KASNOG KAPITALIZMA

14,73
8,84
Najniža cijena u zadnjih 30 dana: 14,73 
dostupno
ISBN ISBN: 9789536542338
Uvez Uvez: meki
Godina izdanja Godina izdanja: 2018

O knjizi POSTMODERNIZAM ILI KULTURNA LOGIKA KASNOG KAPITALIZMA

Posljednjih nekoliko godina obilježava obrnuti milenarizam, u kojem su katastrofički nagovještaji budućnosti, ili oni koji najavljuju iskupljenje, zamijenjeni osjećajem svršetka ovoga ili onoga (svršetak ideologije, umjetnosti ili društvene klase; »kriza« lenjinizma, socijalne demokracije ili države blagostanja, itd., itd.); uzeto zajedno, sve to možda tvori ono što se sve češće naziva postmodernizmom.01 Obrazloženje njegova postojanja oslanja se na hipotezu o nekom radikalnom prelomu ili coupure, koji općenito počinje krajem pedesetih ili ranih šezdesetih godina 20. stoljeća.

Kako sugerira sama riječ, taj se prelom najčešće povezuje s idejama slabljenja ili gašenja stogodišnjeg pokreta moderne (ili s njegovim ideologijskim ili estetičkim odbacivanjem). Tako se apstraktni ekspresionizam u slikarstvu, egzistencijalizam u filozofiji, konačne forme predstavljanja u romanu, filmove velikih auteurs ili modernističku škola u poeziji (kako je institucionalizirana i kanonizirana u radovima Wallacea Stevensa) — tako se sve njih smatra konačnim, izvanrednim cvatom visokog modernističkog pogona koji je u njima potrošen i iscrpljen. Nabrajanje onoga što slijedi tada postaje ujedno empiričko, kaotično i heterogeno: Andy Warhol i pop art, ali tako er i fotorealizam, te, s onu stranu, »novi ekspresionizam«; u muzici, trenutak Johna Cagea, ali i sinteza klasičnih i »popularnih« stilova kod kompozitora poput Phila Glassa i Terryja Rileya, a također i punk i novovalni rock (pri čemu Beatlesi i Stonesi sada predstavljaju visoko modernistički moment te recentnije tradicije koja se brzo razvija); u filmu, Godard, postgodarovska i eksperimentalna kinematografija i televizija, ali također čitav nov tip komercijalnog filma (o čemu više kasnije); Burroughs, Pynchon ili Ishmael Reed s jedne, a francuski nouveau roman i njegovo nasljeđe s druge strane, zajedno s uznemirujućim novim vrstama književne kritike, utemeljene na nekoj novoj estetici tekstualnosti ili écriture...

Međutim, modifikacije u estetskoj proizvodnji na najdramatičniji su način vidljive upravo na području arhitekture, i tu su u najvećoj mjeri u središte stavljeni i artikulirani njihovi teorijski problemi. Baš iz debata o arhitekturi izvorno se počelo pojavljivati i moje poimanje postmodernizma, koje će biti prikazano na narednim stranicama.
Fredric Jameson


Na početku šezdesetih počinje da se pomalja jedna nova sila koja najavljuje postmodernu kao i postfordistički način proizvodnje. Ona će smeniti prethodnu dominantnu silu koja je sa svojim “racionalnim”, “razumnim”, “formalno operativnim”, “savesnim”, “zaslužnim”, “profitom” i “progresom”, mnogo bliža fordističkom modelu ili prosvetiteljskom projektu moderne. S pojavom te nove sile povezuju se fenomeni poput pokreta građanskih prava, globalnog pokreta za zaštitu čovekove okoline, rast feminizma, povišene senzibilnosti za različite vrste sistemskog nasilja kao i nasilja nad manjinama, ali i krucijalne uloge koju će igrati kontekst u našem razumevanju najrazličitijih fenomena. Jačanjem te sile, pojedini se pristupi razvijaju do ekstremnih granica, prerastajući često u vlastite suprotnosti. S vremenom, postmoderni naglasak na pluralizmu prerasta u nekontrolisani relativizam (povremeno padajući u nihilizam). Isto tako, i stanovište prema kome je sva istina kontekstualna, prerasta u stav da ne postoji stvarna univerzalna istina, već samo različite kulturne interpretacije koje povremeno mogu skliznuti u narcisizam.

Smatra se da je zajednički stav svih eminentnih mislilaca postmoderne (a tu se najčešće ubrajaju Jean-François Lyotard, Fredric Jameson, Jacques Derrida, Michel Foucault, Pierre Bourdieu, Jacques Lacan, Paul de Man, Gianni Vattimo, Stanley Fish, Richard Rorty i drugi) da “ne postoji istina”, pre svega jer je istina socijalni konstrukt. Ne postoji nešto što doista egzistira kao dato, prava stvar koju zovemo istinom i koja čeka da bude otkrivena. Kritičari postmoderne često nedopustivo simplifikuju neke od pristupa pa se tako dolazi do toga da nema razlike između činjenica i fikcije, novosti i priče, podataka i fantazije, zapravo ne postoji istina bilo gde. Opšte postmodernističko stanovište polazi od toga da je sve znanje određeno kulturom, ne postoji dakle univerzalno važeća tačka gledanja (motrište), pa je stoga sve znanje zasnovano isključivo na interpretacijama koje dolaze iz privilegovane perspektive. Znanje nije dato već je konstruisano, kreirano, sagrađeno, fabrikovano i stoga nema ničeg osim istorije, te ono što danas za neku kulturu može biti istina, već sutra se može dramatično preokrenuti. Ne postoji univerzalni moralni okvir, jer se isto tako za bilo koju vrednost ne može reći da je superiorna u odnosu na neku drugu, što bi trebalo da bude jedna od verzija egalitarizma. Tvrdnja da je bilo koja vrednost univerzalna, ili da je istinita i da važi za sve, samo maskira moć koja nastoji da prisili ljude da prihvate iste istine i vrednosti onoga ko ih promoviše.
Jovan Čekić


Fredric Jameson jedan je od vodećih suvremenih marksističkih teoretičara i jedan od najutjecajnijih kritičara suvremene kulture uopće. Doktorirao je na Sveučilištu Yale 1959. godine; profesor je komparativne književnosti na Sveučilištu Duke, gdje vodi Centar za kulturnu teoriju. 

Jovan Čekić, konceptualni umetnik, teoretičar, redovni profesor na Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum u Beogradu gdje je rukovodilac Departmana za Digitalnu umetnost. 

 

Preveo(la)
Srđan Dvornik
Nakladnik/ci
ISBN
9789536542338
Uvez
meki
Godina izdanja
2018
Broj stranica
238
Format
21 x 15 cm