POVIJEST DALMACIJE ZA VRIJEME PRVE AUSTRIJSKE VLADAVINE 1797. - 1806.

O knjizi POVIJEST DALMACIJE ZA VRIJEME PRVE AUSTRIJSKE VLADAVINE 1797. - 1806.

Ante Matijević autor je doktorske disertacije koju je napisao i obranio na Sveučilištu u Beču 1926. godine. Riječ je o dalmatinskom franjevcu (Zablaće kraj Šibenika, 11. XI. 1895. – Zadar, 10. XI. 1956.). Stupio 1912. u Franjevački red u Zadru. Teol. studij započeo je u Centralnoj nadbiskupskoj teologiji u Zadru, a završio na Franjevačkoj teologiji u Dubrovniku gdje je 1920. zaređen za svećenika. Od 1922. studirao je povijest u Beogradu, a od 1923. u Beču gdje je je pohađao trogodišnji tečaj iz paleografije i diplomatike te dvogodišnji tečaj crkv. glazbe. Godine 1926. u Beču je doktorirao upravo u naslovu navedenom temom: „Die Geschichte Dalmatiens zur Zeit der ersten österreichischen Besitznahme“. Nakon završetka studija bio je profesor na nižoj franj. gimnaziji s pravom javnosti na Badiji i višoj franj. gimnaziji s pravom javnosti u Dubrovniku 1935. – 1943., ravnatelj državne glazbene škole u Dubrovniku 1943. – 1946., profesor glazbe u državnoj glazbenoj školi u Splitu 1946. – 1948. te profesor u gimnaziji nadbiskupskoga sjemeništa u Zadru 1948. – 1955. Profesorsku službu napustio je zbog bolesti. Objavljivao je radove iz povijesti muzikologije, diplomatike i arhivistike u Vjesniku Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arhiva (1937.), Radovima Instituta JAZU u Zadru (1954-55., 1957.), Zadarskoj reviji (1953.), zborniku Zadar (Zagreb, 1964.). Manje priloge objavio je u Novoj reviji (1931.), Obzoru (1933.), Franjevačkom vjesniku (1936.) i Alma Mater Croatica (1931., 1940.).

Disertacija Ante Matijevića na njemačkom jeziku dostupna je u Sveučilišnoj knjižnici u Beču (Universitätsbibliothek Wien), pod signaturom D 964. Tako je registrira stari katalog ove Knjižnice, sada lako dostupan i za elektroničko pretraživanje internetom. Uvezana je u tvrdi uvez i broji ukupno 294 stranice. Sadržaj je na početku, slijedi zatim Uvod (str. I-VIII.) i u nastavku popis uporabljene literature (str. IX-XI.). Bilješke uz pojedina poglavlja te objašnjenje kratica nalaze se na kraju disertacije (str. 266-294.). Sam korpus disertacije, razdijeljen u šest poglavlja, obuhvaća stranice 1-265. U Sadržaju se navode, i to na str 295., i Prilozi (Beilagen), no njih u ovom primjerku disertacije nema. Ovdje ju u hrvatskom prijevodu donosimo u toj istoj njezinoj unutarnjoj strukturi i rasporedu, koju je priredio Marko Trogrlić, te uz njegovu Uvodnu studiju na početku knjige.
Djelo obiluje čvrstom argumentacijom koja se temelji na prvorazrednim izvornim arhivskim vrelima. Riječ je naime o vrelima, kako to Matijević u svoj disertaciji navodi, iz Državnog arhiva u Beču (Staatsarchiv in Wien), iz Arhiva unutarnjih poslova (Archiv des Inneren), iz Ratnog arhiva (Kriegsarchiv) te iz Prosvjetnog arhiva (Unterrichtsarchiv). Neka od njih, koje on u ovome svom radu navodi i njima se ovdje služi, nama su danas, zbog požara bečke Palače pravde (Wiener Justizpalastbrand), 15. srpnja 1927., ili u potpunosti nedostupna jer su ili nepovratno uništena u tom ognju ili je pak ono što je od njih ostalo u takvu stanju da su gotovo neuporabljiva (tzv. Brandakten). Na temelju tih izvora Matijević je pokazao i dokazao svoju temeljnu tezu, a ta je da su upravo u ovom razdoblju nastali brojni planovi za modernizaciju Dalmacije, koji su temeljito razrađeni, ali su nažalost ostali na papiru zbog kratkoće austrijske vladavine i ondašnjih općih geopolitičkih uvjeta. Francuska vlast, koja je nakon 1806. godine uslijedila u Dalmaciji, pronašla je u Zadru ove planove i provela ih. Ante Matijević dokazao je da kamen međaš između srednjega i novog vijeka u hrvatskoj povijesti ne stoji u godini 1806., nego u godini 1797. kad je u Dalmaciji počeo strujati nov duh, koji je nadahnuo i vodio brojne reformske projekte za Dalmaciju te kad su se rađali i poticaji i ideje za njihova ostvarenja.