PROZODIJA ŠIME STARČEVIĆA

O knjizi PROZODIJA ŠIME STARČEVIĆA

Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena trudom i nastojanjem Shime Starcsevicha xupnika od Novoga u Lici.
U Tarstu 1812.

Stručna literatura obično sugerira da su starije hrvatske gramatike opisi govora njihovih autora, tj. gramatike pojedinoga dijalekta, a ne gra­matike naddijalektnoga idioma. Ta tvrdnja nije točna ako promatramo gramatičku i leksičku normu u gramatikama jer se pisci oslanjaju na svoje prethodnike, često otvoreno priznajući u koga su se ugledali, i upotreblja­vaju oblike kojih nije bilo u narodnome govoru, ali za većinu starijih gra­matika ta tvrdnja vrijedi kada je riječ o naglasnoj normi. Tako S. Ivšić (1912) koji je pisao o naglasku u Reljkovićevoj i Brlićevoj gramatici kaže da su oni u svojim gramatikama proveli akcent svoga zavičaja, tj. akcent posavskoga govora, pa se i sam Ivšić, prije nego što je pristupio obradi njihova akcenta, morao dobro upoznati s posavskim govorom (Današ­nji posavski govor, 1913). Nepuna dva stoljeća nakon što je objavljena Nova ricsoslovica iliricska Sime Starčevića pojavio se njezin pretisak (2002). Pisac prve gramatike hrvatskoga jezika pisane hrvatskim jezikom zauzima počasno mjesto u povijesti hrvatskoga naglašivanja. Razlikovao je četiri novoštokavska naglaska prije Karadžića i Daničića, a njegov se opis novoštokavskoga naglaska, s fonološkoga stajališta, slaže s opisima vrhunskih teoretičara mnogo desetljeća poslije (Jakobson i Trubetzkoy; v. Junković 1978). Te su vrijednosti Starčevićeva akcentološkoga priloga dobro istražene, ali je razmatranje obličnoga akcenta u Ričoslovici skrom­no (usp. Anić 1968a), iako je djelo početkom 19. stoljeća napisano s na­mjerom da bude gramatika »književnoga« jezika, a ne gramatika jednoga dijalekta. Taje namjera vidljiva u Starčevićevu oslanjanju na filološku tra­diciju – spominje Kašića, Reljkovića, Della Bellu, Appendinija, Filipovića i Stullija i od njih odstupa ponešto »ne za shtogod novoga ludo izvesti, nego samo za jezik izvarstitu ucsiniti, i zakonim istinitim utemeljiti« (113) -, ali i u evidentnim odstupanjima u akcentu od ličkoga novoštokavskog ikavskog narodnog govora koji je osnova Ričoslovice. Zato Starčevićevu akcentu treba pristupiti sa stajališta akcenta standardnoga jezika. Starčević zaključuje da se ništa mučnije ne nahodi u iliricskom jeziku od zakona od glasomirja pa se uz opis akcenalskih znakova potrudio postaviti pravila za raspodjelu naglasaka i zanaglasne dubine u određenim morfološkim kategorijama. Njegove sinteze nisu cjelovite kao naše današnje, ali je dobro zapisivao naglaske i iznosio primjere koji su potvrda mnogih spoznaja suvremene normativne akcentologije i vrijedna informacija s obzirom na brojne naglasne nedoumice i kolebanja u standardnoj izgovornoj praksi. Ako se dakle akcentuacija u Ričoslovici temeljito istraži stavljajući je u odnos prema normativnoakcentološkim naporima na filološkoj okomici, posebno prema onom trenutku akcentološkoga razvoja u kojem je propisanom normom za hrvatsku jezičnu zajednicu postala Karadžić-Daničićeva akcentuacija, osvrt na tu akcentuaciju prestaje biti samo opisom Starčevićeva akcenta i pomaže nam u izgrađivanju i stabiliziranju naglasne norme hrvatskoga standardnog jezika. Činjenica je da standardna akcentuacija ne može biti štokavsko-kajkavsko-čakavska, takav bi razvoj dirao dublje u mehanizam naglasnoga standarda mijenjajući mu strukturu u tronaglasnu ili dvonaglasnu, pa je opseg standardnojezične naglasne autonomije su­žen. No nejasni su pogledi o zapadnoj novoštokavskoj akcentuaciji koja bi trebala predstavljati temelj hrvatske naglasne norme pa je realno i upitati se ne postoji li više takvih akcentuacija ili barem više zapadnih izgovornih običaja? Rekonstrukcijom akcentuacije u prvoj hrvatskoj gramatici koja opisuje četveroakcenatski sustav i usporedbom te akcentuacije s Daniči- ćevim naglašivanjem propitat ćemo polazišta opisa i propisa suvremenoga općeobvezatnog hrvatskog izgovora. (Iz Uvoda)