- Lista želja
- Prijava
- 0
Košarica Vaša košarica je prazna
- Naslovnica
- književnost
- književna teorija
- PUSTOLOV, SIROČE I DJEČJA DRUŽBA - hrvatski dječji roman do 1945.
- alternativna područja
- arhitektura
- audio izdanja
- časopisi
- društvene znanosti
- ekonomija
- enciklopedije / leksikoni / priručnici
- erotika / seks
- hobistika
- humor
- knjige za djecu
- književnost
- lektira
- multimedijalna izdanja
- ostala izdanja
- poklon galerija
- politika
- pomorstvo
- popularna znanost
- povijest
- prirodne znanosti
- publicistika
- religija / mitologija
- rječnici / gramatike / strani jezici
- strane knjige
- stripovi
- tehnika / inženjerstvo / građevina
- turizam
- udžbenici
- udžbenici strukovnih škola i fakulteta
- umjetnost
PUSTOLOV, SIROČE I DJEČJA DRUŽBA - hrvatski dječji roman do 1945.
O knjizi PUSTOLOV, SIROČE I DJEČJA DRUŽBA - hrvatski dječji roman do 1945.
Majhut u knjizi Pustolov, siroče i dječja družba ispisuje opise triju dominantnih podvrsta hrvatskog dječjeg romana: spomenutog pustolovnog romana prisutnog u hrvatskoj dječjoj književnosti od njezinih početaka, zatim romana o siročetu, koji se javlja 1890-ih godina i koji nasuprot pustolovnom romanu promiče ideologiju doma te, konačno, romana o dječjoj družbi, koji se afirmira u 1930-im godinama i koji je za povijest hrvatske dječje književnosti važan jer se s njime afirmiraju, kako ih Majhut naziva, dječje vrijednosti, odnosno, autonomni dječji pogled na svijet. Majhut pritom, i time ću zaključiti, u usporednim analizama ovih triju podvrsta romana sustavno iznosi upućene razrade njima pripadnih pripovjednih elemenata tehnika te društvenih konvencija, neumorno ispravljajući ahistorijske, a ponekad i paušalne ocjene pojedinih hrvatskih dječjih romana. Osim što pokazuje da se elementi koji su se u dosadašnjim istraživanjima fenomena izdvajali kao odrednice vrste – poimence, dječje vrijednosti, dječja perspektiva, dječji svijet, posebice dječja igra i dječja družba – u hrvatskom dječjem romanu etabliraju tek 1930-ih godina, Majhutova studija pokazuje, primjerice, na inovativnost Hoffmannovih romana, ali i konzervativnost Šegrta Hlapića.