RAT NEMA ŽENSKO LICE

O knjizi RAT NEMA ŽENSKO LICE

U svojoj službenoj biografiji Aleksijevič navodi da je njena izdavačka kuća dvije godine čekala da knjiga Rat nema žensko lice bude objavljena zbog cenzure Centralnog bjeloruskog komiteta Komunističke partije, kao i to da je bila optužena za "pacifizam, naturalizam i de-glorifikaciju herojske sovjetske žene," što su u to doba bile ozbiljne optužbe, pogotovo jer je Aleksijevič već bila na zlu glasu. Dolaskom Gorbačova na vlast, situacija postaje povoljnija, pa knjiga napokon izlazi 1985. paralelno u Minsku i Moskvi te je rasprodana u više od 2 milijuna primjeraka. Rat nema žensko lice zbirka je glasova žena koje su sudjelovale u 2. svjetskom ratu i koje progovaraju o svojim iskustvima za vrijeme rata i nakon njega te o diskrepanciji između uloga koje su žene imale u ratu i odnosa društva prema njima nakon rata. Aleksijevič dotad neispričane priče žena tumači kao cijeli jedan svijet koji je ostao skriven i nepoznat, a cilj je stvoriti narativ o jednom takvom ratu, ne bi li obranila priče žena koje su u njemu sudjelovale. Mnoge od njih svoje su iskaze davale pred kraj života i ovo im je bila posljednja prilika da ispričaju svoja iskustva koja nikada prije nisu našla svoje mjesto u javnom prostoru. Rat nema žensko lice postavljen je i kao vrlo uspješna kazališna predstava i dokumentarni film. Sara Danius iz Švedske akademije, koja dodjeljuje Nobelovu nagradu, upravo je za Rat nema žensko lice nominirala Svetlanu Aleksijevič. Uoči dodjele Nobelove nagrade 2015. godine, Danius je ustanovila da je te godine nagrada "proširila" koncept književnosti te da je Aleksijevič stvorila "novu vrstu književnog žanra" koji je "briljantan ne samo u sadržaju, nego i u formi." Novu književnu metodu Svetlana Aleksijevič primijenila je i na knjige koje su uslijedile – Dječake od cinka, Černobilsku molitvu i Rabljeno doba.