RAZGLEDNICA IZ GROBA

O knjizi RAZGLEDNICA IZ GROBA

Je li moguce pisati o Srebrenici!
Kako pisati o pogromu kojim je evropski Dvadeseti vijek skoncao u Srebrenici i u sumama istocne Bosne, a da se ne izgovori niti jedna prazna rijec, jer je to nedopustivo! O Srebrenici izgovoreno je i napisano more prijetvornih rijeci, laznih svjedocenja, opskurnih falsifikata, uvredljivo plitkih deklamacija; nije rijetko da Srebrenica sluzi cak i kao ulog u trivijalnim politickim trgovinama i nadbijanjima.

Dotle, u masovnim mrtvacnicama u Tuzli i u Visokome, cisti, izbijeljeni i uredno slozeni u bijele vrece, i danas leze na stotine kostura srebrenickih muskaraca, koje je u srpnju 1995. pobila vojska srpskoga generala Ratka Mladica, uz jezovitu, aktivno-presutnu suglasnost svih medjunarodnih organizacija, civilnih i vojnih, koje su tada bile sluzbeni i ovlasteni zastitnici zasticene enklave UN-a. Ti srebrenicki kosturi jos cekaju da budu prepoznati - uosobljeni i familijarizirani - i da budu dostojno sahranjeni. A po podrinjskim sumama i bespucima i danas leze ostaci stotina i stotina njihovih sudrugova, koje mozda nitko nikada nece otkriti, niti ce njihove kosti ikada podragati ocajne ruke - majcinske, sestrinske, nevjestinske, kcerinske ili sinovljevske. Ali, tesko je znati sto je gore: to sto jos i danas 'krv vice iz zemlje' a zlocin pritisce duse, ili sto pravoga zivota u Srebrenici i u cijelome kraju - nema. Cim se odmaknemo od nacifranoga politickog govora, a primaknemo ljudskoj stvarnosti, mozemo osjetiti kako se nad cijelim tim svijetom nadvilo prokletstvo zlocina kao mracan i kuzan oblak, koji ne da disati. I treba reci, jer je strasna istina: on gusi i srebrenicke zlocince, i srebrenicke zrtve.

Jedan od rijetkih potvrdnih odgovora na sva ta pitanja i tvrdnje daje nam srebrenicka ispovijed Emira Suljagica.
'Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, dolazim od drugdje, ali sam izabrao da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usudjujem dolaziti, kao sto sam se samo tamo usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam', tako Suljagic zapocinje svoju pricu, i od prve do posljednje recenice ne da nam da posumnjamo, ne da nam da odahnemo, jer je svaka njegova slika, svaka recenica, svaki dijalog, svaki njegov opis - silna teznja za istinom. Za njezinim izricanjem i za njezinim posredovanjem u cistom, nepreradenom stanju. U nacinu na koji Suljagic vidi i dozivljava godine opsade i krvavu zavrsnicu Srebrenice, kao i sebe samog u svemu tome, stapaju se cedna perspektiva djeteta i otescala perspektiva bica s prezrelim iskustvom granicnih stanja egzistencije, bica kojemu je - u susretu sa zlom, strahom, i sa svakovrsnim ljudskim posrnucima - bilo dano da okusi i beskrajnu zudnju za zivotom i bezdanu prazninu nistavila.

Za nastanak ovoga izuzetnog autorskog svjedocanstva zasluzno je jos nesto: izrazit spisateljski dar, intelektualna otvorenost i zestina, te vrsno novinarsko iskustvo sto ga je Suljagic stekao i izbrusio u godinama nakon srebrenickoga stradanja. Sve to slilo se u Suljagicevo pismo tako organicno, da je nemoguce strogo odrediti njegovu prirodu. To je istovremeno izvanredno plasticna reportaza, uzbudljiva autobiografska proza, precizni izvjestaj, dokumentarni zapis, pri cemu autor pokazuje rafiniran, gospodstven osjecaj za mjeru i ravnotezu izmedju onoga sto je u njegovu izvjestaju iz pakla licno, i onoga sto se tice drugih - te male zajednice nevoljnika i njihovih dzelata. Tom osjecaju za ravnotezu, za objektivno i istinito, svakako valja zahvaliti i visokovrijednu spisateljsku i dokumentarnu cinjenicu da u Suljagicevoj knjizi nema lokalistickoga sentimentalizma ni patriotske lakirovke, koja bi zastrla pogled na surove, mucne pa i mracne momente iz zivota enklave osudjene na dugotrajnu zatvorenost i ubijanje, glad, strah i istrebljenje.

Po imanentnoj ljubavi za istinu, za ljepotu neuljepsanoga dogadjaja, te po izvornosti tragizma, Suljagiceva proza o Srebrenici jedno je od najsugestivnijih svjedocanstava o uzasu rata u Bosni i Hercegovini, a po snazi i po zanrovskim elementima svakako ce naci svoje mjesto u korpusu evropske logorologijske knjizevnosti.

- Ivan Lovrenovic