SINDROM VLASTI

O knjizi SINDROM VLASTI

Široj javnosti poznat ponajprije kao autor stripova i prvak novog vala u hrvatskom stripu – Novog kvadrata 1970-ih i 80-ih – kao autor stripova Huljice, Ćiril i Metod, Hermann Gottesberg i Machu Picchu, Radovan Devlić (1950-2000) posthumno se u ovoj knjizi, prvoj u Biblioteci Machu Picchu u nakladi Ogranka Matice hrvatske Bizovac i Mentora iz Zagreba, predstavlja kao pisac znanstvene fantastike.

Nije da je znanstvena fantastika bila nepoznanica Devliću – baš suprotno, njegov magnum opus, strip-serijal Machu Picchu (nedavno prvi put tiskan u jednoj knjizi, također u suradnji MH Bizovac i Mentora), vizualni je roman o distopijskom svijetu neke buduće Zemlje, nastao pod uzorima Enkija Bilala i Moebiusova Inkala. Novele iz zbirke Sindrom vlasti – djelomice također nedovršene, kao i Machu Picchu, Hermann Gottesberg i dobar dio Devlićeva opusa, budući da je on, kao profesionalni crtač, uvijek radio kad je bilo posla i mjesta za objavljivanje – u istom su tragu, nastale u distopijskom podžanru znanstvene fantastike, a opisuju svijet postapokaliptične budućnosti sličan, a opet različit – dakle komplementaran – svijetu Machu Picchua.

Kao što je Machu Picchu izlazio dok je bilo Stripoteke, tako je i Devlićeva znanstvenofantastična proza nastajala dok je bilo Siriusa. O literarnoj kvaliteti ne treba dvojiti – zaboravilo se, ali treba podcrtati: Devlić je uz Predraga Raosa jedini dvostruki dobitnik Nagrade SFERA do 1991, dok se ona dodjeljivala samo u jednoj kategoriji (priča i katkad roman) i za cijelu Jugoslaviju.

Te dvije nagrađene novele, “Hajka” i “Zatvor”, kao i novela “Glazbeni studio” te ovdje prvi put tiskana i dosad nepoznata novela” Žena” dokazuju nesumnjivu stvar – da je u jugoslavenskom razdoblju hrvatske znanstvene fantastike Devlić, uz Branka Belana i Predraga Raosa, njezin nesumnjivi literarni i stilski vrhunac. Ovo je knjiga novootkrivenog klasika domaće znanstvene fantastike. (Tomislav Šakić)

SADRŽAJ KNJIGE
Sindrom vlasti (Sirius 32, 1979)
Hajka (Sirius 55, 1981; Nagrada SFERA za najbolju jugoslavensku SF priču 1982) 
Žena (ranije neobjavljeno)
Glazbeni studio (Sirius 126, 1986)
Himna Ustrojstva (ranije neobjavljeno)
Zatvor (Sirius 153, 1989; Nagrada SFERA za najbolju jugoslavensku SF priču 1990) 
Podzemno sklonište (nedovršena pripovijetka)
Budalina pjesma (uvod u nedovršenu pripovijetku)
Pogovor Borisa Švela

S korica knjige

U kontekstu svojeg vremena pripovijesti Radovana Devlića bile su vrlo moderne i beskompromisne. Unatoč manjim nedosljednostima, univerzum je koncipiran vrlo konzistentno, a sukobljene strane nisu baš plošne. Antipodi ove dvije sile, kontrolor Lizu i otpadnik Kor, mogu u čitatelja pobuditi i simpatije i antipatije, čak i sućut.

Zapravo, upravo ova višedimenzionalnost – Ustrojstvo kao potencijalno benigni okvir za opstanak Čovječanstva, samo malo zahiren, odnosno otpadnici sa svojom primordijalnom pobunom koja progredira u vojnu osvajačku silu – tjeraju čitatelja na razmišljanja, sve do osnovnih postavki društva, odnosno mogućnosti kamo se društvo može razviti. A znanstvena fantastika je najbolja onda kad tjera na razmišljanje.

Koliko univerzum Devlićevih pripovijesti korespondira s njegovim magmim opusom, strip-serijalom Machu Picchu? Na izgled, vrlo tijesno. U Machu Picchu nalazimo jedan totalitarni sustav prema drugome: sljedbenike crnog, odnosno bijelog kruga, kao i otpadnike koji traže mir u vječnom ratu između dvije sukobljene strane kojemu nema kraja. Otpadnici lutaju međuprostorima između zaraćenih strana, tražeći konačno utočište, legendarni Machu Picchu, neke vrsti raja na zemlji, odnosno postapokaliptične Shangri La. K tome, unutarnje funkcioniranje (očito totalitarnih) glavnih zaraćenih strana u serijalu Machu Picchu i nije presudno. Zaraćene strane tek se ovlaš spominju kao “militaristi” i “antimilitaristi”, no evidentno je da među njima i nema bitnih razlika.

Upravo je istraživanja čitavog niza mogućnosti različitih od suštinski militantnih društava čini glavnu kvalitetu strip serijala Machu Picchu, kao i okosnicu fabule. Otpadnici ondje lutaju nizom oaza koje ne sudjeluju u beskrajnom ratu i nude viši ili niži stupanj uljuđenosti, kao i manja ili veća razočaranja. U pripovijestima toga nema: otpadnička pastorala jest u nekim aspektima i brutalnija od Ustrojstva, ali je beziznimno primitivna.

Zato su sličnosti stripovskog serijala i ciklusa pripovijesti možda malo nategnute. U pripovijestima se Ustrojstvu suprotstavlja manja ili više organizirana pobuna otpadnika, predvođena karizmatičnim Korom, koja sve više i više postaje svojevrsnom stihijom. Dakle, sukob je više jednostran, a mjesta za lutanje sve je manje. U nedovršenoj pripovijesti Podzemno sklonište vidimo progresiju otpadničke stihije, možda i nagovještaj kako će se otpadnici ustrojiti nalik svojem neprijatelju, što zapravo i ne bi bilo nelogično.

U pesimističnoj Devlićevoj viziji, takav ishod (uz možebitno povezivanje univerzuma pripovijesti i Machu Picchua) mogli bismo čak očekivati. Ukratko, Machu Picchu je priča o slobodi koja se traži u bijegu, u pripovijestima se sloboda nalazi u pobuni.

Možda bismo stoga mogli promatrati serijal Machu Picchu i ciklus pripovijesti kao komplementarne jedno drugome. Čini se da najbolje funkcioniraju kao dvije strane iste, prilično mračne vizije – ali ne nužno kao dio iste velike freske.

Ostaje velika šteta što je ciklus pripovijedaka ostao nedovršen; konačni odgovor o povezivanju s univerzumom Machu Picchua ne ćemo dobiti, a svatko je slobodan spekulirati na ovu temu koliko mu drago.

(iz pogovora Borisa Švela)