ŠKRIPTAJI KOŽE

O knjizi ŠKRIPTAJI KOŽE

Djevojka zatečena u stanu. A usred svog svijeta. Onomad s proljeća. Trideset je i jedna godina od tada. Kuća joj na pogrešnom mjestu. To je ovaj roman. Priča jednog iskustva napisana s masom detalja koji pojačavaju mučninu do nepodnošljivog. Donesen iz pogleda mučene djevojke postaje i uvjerljiva i dosljedna slika tih nekakvih iskrslih pod puškama i noževima do tog trena neprimjetnih bijednika izvršitelja ali i jedne vojske i politike, imenom vojske republike srpske a da se to ne naglašava, jednog seljačkog shvatanja historije kao opravdanja za sve, jednog neizdrživo zluradog masovnog saučesništva izravnim sudjelovanjem podrškom il ako ništa ravnodušnošću širokih razmjera. Osuda ipak svakog ovakvog ovdje i tamo rata kao paravana za neshvatljivo ali opričljivo traženje izgovora za ponižavanje i iživljavanje glupih, zlom izjedenih prikrivenih. Iz te podrške i ravnodušnosti još se ne može oporaviti. Književnost može što ne može ništa drugo. Zato je najveći izum ljudskog roda. Zato to najviše ljudi pokušava a najmanje uspijeva. Da uhvati život u njegovoj neponovljivosti. Da kad treba a treba patnju bliskih koliko i dalekih prikaže kao našu. Živo do u zvuk i sjenu. Možda smo mislili da je daleko i da se tiče drugih. A tiče se nas. I nikad ne prolazi. 

Pišući o zlu i zločinu Amila je napisala živim načinom koji opet ne narušava ni uvjerljivost priče ni dostojanstvo ove mučenice nit karikira mučitelje. U njihov zločinački cinizam stao je sav zemaljski cinizam, taj pseći osjećaj svijeta i čovjeka. Neizrečene topografije a opet jasan u potezu od Grbavice preko Drine do Vogošće, ovaj tekst iscrtava jednu muku kao muku svih što su se dizali na hejslaveni pa ostali zatečeni i skoro nemoćni u vlastitim kućama. Tuđini u svome. Osuđeni bez presude zbog izmišljene historijske odgovornosti. Amila pišući o djevojci koja se odvaja od sebe nemajući kud, piše s osjećajem za stvarnost i istinitom žeđi za pravdom istinom i ljepotom. S potrebom bez koje nema nikakve potrebe pisati.