SLATKIŠ, DUHAN, BRITVA

O knjizi SLATKIŠ, DUHAN, BRITVA

Već svojom prvom knjigomBez iznenadnih radosti, molim Mihaela Gašpar nagovijestila je da u hrvatsku književnost stiže nova, svježa osobnost. Kažem to s punom estetskom odgovornošću.
Prozno kazivanje Mihaele Gašpar lišeno je svake konfekcijske konstrukcije, izvan je jeftine dosjetkarske pomodnosti: nepatvoreni su joj i motivski i leksički porivi. To su proze kratkog, zgusnutog daha, usudio bih se čak reći: na tragu onih sjajnih, zbitih Kafkinih priča u kojima se miksaju tvrdo kuhana stvarnost i ono nešto što zalazi u metapolje tamne poetske, ali cizelirane imaginacije.
Autorica ne pati od razlivene deskriptivnosti, već zauzdanim jezikom vrlo gibljive i čitke rečenice (poškropane reduciranom metaforikom) piše o unutrašnjim, suštinskim stanjima čovjekova usuda. Dakako, na prvome je mjestu uvijek neki poticajni i životvorni motiv koji je uspio sačuvati i svoju fabularnost i svoje vibrantne razine kazivanja. Njezine proze imaju i onu ofilozofljenu dubinu koja dira i provocira čitatelja na sudjelovanje u dočitavanju i nadgradnji i kad završi s čitanjem. To su oni važni tragovi koje u nama naknadno izazove svaki dobar književni tekst.
iz recenzije Branislava Glumca
 
Mihaela Gašpar svojim literarnim čulom nepogrešivo stane i ne ulazi u područje filozofije. Njena rubna igra s tom opasnom granicom je akrobatski uzbudljiva. Autorica nam neštedimice poklanja sjemenke, ali do plodova moramo doći sami. Nekim čudom jednostavno bivamo uključeni u toliko različite sudbine da nam se čini da smo se našli u svijetu kakvoga nigdje nema, ili ga ima samo u nekom udaljenom i nepoznatom selu ili gradiću, i ostajemo zatečeni činjenicom da nas je poslije svega nekoliko rečenica Mihaela upisala u stanovnike toga Negrada/Svegrada. Htjeli-ne htjeli, mi ili osjećamo ili razumijemo ljude i njihova ponašanja za kakva smo mislili da nam ne pripadaju i da nam nikada neće pripadati. Tu je trag tog filozofskog tkanja koje pokazuje svjetove koji su jednako u bajkama koliko i u stvarnom životu.
Iz njenih novela ljudi jednostavno izniču kao gljive poslije kiše. Sve je potpuno prirodno. Živjeli smo na jedan način, sada nam je živjeti na drugi, nije na nama da se pitamo do kada, je li do uvijek, je li s dobrim svršetkom ili ćemo u priči zaglaviti konačno i potpuno. Sve Mihaeline stvarnosti postaju naše.
iz recenzije Alojza Majetića
 
Mihaela Gašpar prozu je objavljivala u "Vijencu", "Večernjaku" i književnom časopisu "RE", "Balkanskom književnom glasniku", na Sfermentaciji i drugim književnim portalima kao što su Književnost.org i Prozaonline, kratke priče su joj čitane na Trećem programu Hrvatskog radija. Godine 2010. osvojila je 2. nagradu na natječaju kratke priče Književnog kruga Karlovac "Zlatko Tomičić", a 2011. na istom natječaju njezina je priča ušla u 10 najboljih. Godine 2011. njezina je kratka priča ušla u 10 najboljih na natječaju Pričigin, a u ožujku 2012. u 15 najboljih na Festivalu kratke priče "Marija Jurić Zagorka". Objavila je roman Bez iznenadnih radosti, molim, u srpnju 2010. godine u izdavačkoj kući Aora iz Zagreba. Priče su joj objavljene u zajedničkim zbirkama: Izvan koridora – najbolje priče 2011., u izdanju V.B.Z.-a i zbirci Antidepresiv, izdavačke kuće Ruža iz Beograda. Roman "Mitohondrijska Eva" pobjednički je rukopis natječaja Ogranka Matice hrvatske u Osijeku.