ŠOPINGHOLIČARKA SE UDAJE

O knjizi ŠOPINGHOLIČARKA SE UDAJE

OK. Ne paničari. Možeš ti to. Sto posto. Samo trebaš malo manevrirati ulijevo, malo podići i čvršće gurnuti... Ma, daj! Pa, zar je tako teško ugurati kućni koktel-bar u newyorški taksi?
Odlučnije primim polirano drvo, duboko udahnem i još jednom neuspješno gurnem. U Greenwich Villageu je vedar zimski dan, kada se čini daje zrak poput paste za zube i svaki udisaj boli. Ljudi hodaju zamotani šalovima preko glava, a ja se znojim. Lice mi je tamnocrveno, a kosa mi je ispala iz novog Cossack šešira na lice. Svjesna sam da me sa zanimanjem promatraju svi koji sjede u kafiću Jo-Jo preko puta ceste.
Ali, ne odustajem. Znam da ću ga uspjeti ugurati. Moram, jer nema šanse da platim onu skupu dostavu, a živim blizu.
»Neće ući.« Taksist izbaci glavu kroz prozor i značajno me pogleda. »Hoće! Ugurala sam prve dvije noge...«, očajnički poguram. Kad bih mogla natjerati druge dvije unutra. Ovo je kao kada vodiš psa veterinaru.
»Uz to, nisam osiguran...« doda on.
»Bez brige! Stanujem samo nekoliko ulica dalje. Držat ću ga cijelim putem. Bit će sve u redu.«
Taksist podigne obrvu i pročačka zube prljavom čačkalicom. »Mislite da ćete ući zajedno s tim?«
»Ugurat ću se! Nekako.« Frustrirano još jednom poguram koktel--bar koji ogrebe prednje sjedalo.