- Lista želja
- Prijava
- 0
Košarica Vaša košarica je prazna
- Naslovnica
- povijest
- SPOMENIK KAO KNJIGA
- alternativna područja
- arhitektura
- audio izdanja
- časopisi
- društvene znanosti
- ekonomija
- enciklopedije / leksikoni / priručnici
- erotika / seks
- hobistika
- humor
- knjige za djecu
- književnost
- lektira
- multimedijalna izdanja
- ostala izdanja
- poklon galerija
- politika
- pomorstvo
- popularna znanost
- povijest
- prirodne znanosti
- publicistika
- religija / mitologija
- rječnici / gramatike / strani jezici
- strane knjige
- stripovi
- tehnika / inženjerstvo / građevina
- turizam
- udžbenici
- udžbenici strukovnih škola i fakulteta
- umjetnost
SPOMENIK KAO KNJIGA
O knjizi SPOMENIK KAO KNJIGA
Spisi o arhitekturi, kulturi i restauriranju 1861-1886.
Tekstove odabrao, priredio i komentirao Marko Špikić. S talijanskoga prevela Ana Vukadin
Moderna teorija konzerviranja i restauriranja počinje se razvijati u drugoj polovici 19. stoljeća. Suprotstavljajući se istomišljenicima Viollet-le-Duca s jedne i Ruskina s druge strane, arhitekt i kritičar Camillo Boito krajem 1870-ih započeo je sastavljati spise o principima restauriranja i potrebi uspostave državnog sustava zaštite kulturne baštine, anticipirajući svojom posrednom teorijom koncepte 20. stoljeća. Boitove ideje utjecale su na talijanske i europske konzervatore, kao i na temeljne dokumente poput Atenske i Mletačke povelje. Ova knjiga donosi deset Boitovih tekstova objavljenih od 1861. do 1886. godine, u kojima se prati evoluiranje piščevih, ali i kolektivnih, stajališta o percepciji i tretmanu povijesnih spomenika u tadašnjoj Europi.
Camillo Boito (Rim, 1836–Milano, 1914) bio je arhitekt, likovni kritičar i sveučilišni profesor. Diplomirao je 1856. na Akademiji lijepih umjetnosti u Veneciji. Od 1859. živi u Milanu, gdje od 1860. do umirovljenja 1908. predaje na Akademiji Brera i Politehnici povijest arhitekture, restauriranje spomenika te klasične i srednjovjekovne stilove. Projektirao je kapelu Ponti (1865) i bolnicu (1869) u Gallarateu, palazzo delle Debite (1873-1874), i Gradski muzej (1879) u Padovi, a u Milanu Dom umirovljenih glazbenika Giuseppe Verdi (1899). Restaurirao je Tičinska vrata u Milanu (1861-1865) i palaču Gussoni-Franchetti u Veneciji (1882). Autor je brojnih članaka u novinama Crepuscolo, La Perseveranza i Spettatore, a ključne osvrte o arhitektonskim natječajima, izložbama, novoj arhitekturi i problemima restauriranja objavio je u časopisu Nuova antologia.