STADELMANN

O knjizi STADELMANN

Tatjana Šuput-Raponja, u programu predstave Splitskoga HNK
Dva čovjeka živjela su jedan uz drugog, a u dvije potpuno različite stvarnosti; u istom prostoru doticala su se dva svijeta - koja se nisu prepoznavala. Između Goethea i Stadelmanna stajala je prepreka: ono što je za prvog bila prozirna koprena, za drugog je bila čelična ograda sa sedam brava. Goethe proučava i otkriva stvari, skida koprene, razgrće zastrto, pronalazi značenja, stvara smisao - postajući imanentan stvorenom. I ne drži svoja otkrića u posvećenom krugu, dobrohotno ih nudi Stadelmannu. A ovaj pruža ruke, uzima ih, ali mu neprocijenjivo blago curi kroz prste i pretvara se u bezvrijedni prah. Zašto, kako? Goethe je mislio i pisao o Faustu, a kraj sebe je imao anti-Fausta - raspršenog čovjeka bez vizija, kojemu je sve zastrto, ni junaka ni mučenika - koji nije imao ni Boga na tjemenu, ni Lucifera na ramenu. Samo se znao čuditi ljepoti i neobjašnjivosti stvari, a najviše nepojmljivom Goetheovom biću, prateći ga kao sjena, ne vidjevši gospodarevo nadahnuće iz svoje zemaljske vizure, nimalo svjestan da je pred njim nad-Faust, veliki meštar i mag, dobar i sa vragom i sa anđelima, izmiren sa svim suprotnostima svijeta, Donjeg i Gornjeg: Bog koji se spusti i uzleti kad poželi, čovjek koji uzleti i vrati se kad mu se prohtije.
On je samo Sjena nekome tko čvrsto stoji i ide prema Suncu, tko mu svjedoči da ono postoji, tko mu pokazuje stvari u kojima se Sunce odražava, čaroliju zarobljene svjetlosti u zemaljskim predmetima. I oduševljen je Stadelmann odsjajima Sunca u mineralima, ogrlicama, svijećnjacima, zlatu, ledenim čipkama, a tek suncem u čaši vina! Očaravajuće i zanosno! No, za Stadelmanna je sve to jedno neodgonetljivo pismo: on vidi samo svjetlucanje, slike, boje, pokrete, detalje: cjeline i principe ne domašuje, i Goethe mu u tome ne može pomoći, jer se Dar Viđenja naučiti ne može. I ljude je, kao i kamenje, Goethe držao u ruci, studirao i proučavao, pa odlagao i odbacivao. Stadelmann nije mogao shvatiti da su za Goethea i drhtave djevojke bile samo pojedinačni mineralni primjerci, koji su kristalizirali u različitim kemijskim sustavima. Nisu važni ni ljudi, ni kamenje, nego Supstancije, a svaka od dalekih zvijezda na nebu Goetheu je bliža od nekog Stadelmanna ili Lori, jer samo trajna bića daju istinske zakone i nadahnuća. Za Goethea su stvarne samo ideje, za Stadelmanna su važni samo ljudi.