- Lista želja
- Prijava
- 0
Košarica Vaša košarica je prazna
- Naslovnica
- književnost
- STALJINGRAD
- alternativna područja
- arhitektura
- audio izdanja
- časopisi
- društvene znanosti
- ekonomija
- enciklopedije / leksikoni / priručnici
- erotika / seks
- hobistika
- humor
- knjige za djecu
- književnost
- lektira
- multimedijalna izdanja
- ostala izdanja
- poklon galerija
- politika
- pomorstvo
- popularna znanost
- povijest
- prirodne znanosti
- publicistika
- religija / mitologija
- rječnici / gramatike / strani jezici
- strane knjige
- stripovi
- tehnika / inženjerstvo / građevina
- turizam
- udžbenici
- udžbenici strukovnih škola i fakulteta
- umjetnost
O knjizi STALJINGRAD
Željko Ivanjek, upisan u književnost kao briljantni pjesnik i esejist, napisao je zapanjujući roman o hrvatskoj condition humaine, stanju ljudskom. Pred čitaocima je velika i uzbudljiva priča koja se nastavlja na najveće hrvatske romane dvadestog stoljeća.
U književnosti se Ivanjek javio kao adolescent — »Wunderkind«. Hvala Bogu bio je prepoznat i dobio stipendiju da bi omirisao svijet i vidio kakva se tamo književnost piše, što se čita i naposlijetku čemu i kako sve to služi oblikovanju književnog života. Otišao je kao otkriće zagrebačkog »Foruma« i školovao se u Kaliforniji i Michiganu gdje je obuzet radoznalošću svog bića studirao hindi, sanskrt, pali i komparativnu književnost... Tako je upoznao postmodernu književnost na njenim američkim izvorima, ali to ga nije lišilo obveze da temeljito pročita npr. Flauberta, onog autora koji je napisao Bouvarda i Pecucheta i njegov fascinantan rječnik »Otrcanih (općih) ideja«. Učio je fanatički jer je znao da je to književnost postmoderne (a meni se čini da je on njezin najkompleksniji predstavnik u nas). Čitao je u trenutku njihova izlaska knjige Barthelmea i Bartha i to u okvirima književno društvene situacije iz koje su nastajale. U njima se svašta spominjalo kao usput, a ipak baš to upitno SVE bilo je neizmjerno važno. To pokazuje na primjeru likovnjaka Warhola. Nisu ga fascinirali ali je namah shvatio da sve to obitava na rubu postojeće i nove umjetnosti i književnosti. Mitologija, kao i simboli brzo su se mijenjali ali su uza sve to ostajali simboli i kao takvi nenametljivo funkcionirali. Izuzetno je zamijenjeno prosječnim. To je ilustrirao Warhol koje kako se pokazalo ne žive u antagonizmu, nego u sretnoj simbiozi nekoliko mogućih načina pisanja i u okvirima običaja nekoliko socijalnih stratuma… Možda je upravo u tom svjetlu shvatio nešto što je prosječnom piscu u nas sve do danas izbjeglo percepciji, naime književnost ne smije biti dosadna, … a to neće biti jedino ako uspije ostati stvarnom. (Iz neobjavljenog teksta Branimira Donata iz 2006. godine)