SVA KRV ČOVJEČANSTVA

O knjizi SVA KRV ČOVJEČANSTVA

Takozvanom malom običnom čovjeku natovarimo breme neke sudbinske odluke i eto nam dramatičnog zapleta iz devedeset posto svekolike književnosti. Sto je breme teže, zaplet će biti napetiji, poglavito ako nas pisac uvjeri u nesuglasje između savjesti, odnosno karaktera svoga lika i posljedica što ih njegova odluka ima donijeti. Nije baš svakome do junačkih djela, ali kada epoha tog svog malog čovjeka mobilizira za povijesne zadatke, obiteljska idila prepušta mjesto obiteljskom stresu i od te rokade počinje drama. Uvijek je tako, smjestio pisac radnju u prošlost ili u budućnost, u ratove antičke, u one svjetske, ili u one galaktičke.
Ipak, razina kušnje koju je Dalibor Perković namijenio svome junaku lonasu Valbergu ne bi bila provediva u prozi smještenoj u poznata nam vremena. Takvom zapletu doista treba budućnost, treba mu nama danas nedostižna i nepoznata tehnologija, treba mu raširenost ljudskog roda velikim brojem susjednih planeta. Treba mu nešto drukčiji pojam Čovječanstva od onog koji je danas uvriježen. Sto je čovječanstvo raširenije prostranstvom svemira (a suvremenih izvanzemaljskih bića to čovječanstvo još nije upoznalo), što je više svjetova nadomjestilo naše današnje shvaćanje ovog jednog i jedinog, to je veći užas spoznaja da i tako rašireno čovječanstvo može biti uništeno. Zaslugom, ili krivnjom tog jednog malog čovjeka, tog junaka lonasa Valberga. Kušnja Valbergova, naravno, nije u tome hoće li, ili neće vlastitom voljom pridonijeti da se najmoćnije zamislivo oružje, gravitacijski induktor, upotrijebi za uništavanje svjetova naseljenih ljudima. Kušnja njegove čovječnosti je u tome hoće li uopće dopustiti da se osobno nade u takvoj mogućnosti. Valberg se ne boji trenutka kada će trebati birati hoće li, ili neće pritisnuti okidač, zato Što je svo njegovo odupiranje usmjereno na negiranje takve mogućnosti.