SVI ŽIVOTI JEDNE LJUBAVI

O knjizi SVI ŽIVOTI JEDNE LJUBAVI

Neki ljudi jednostavno nose legendu. I premda svi znamo što bi se pod tim pojmom trebalo podrazumijevati, ipak svaki put na drugačiji način ostajemo zbunjeni neuhvatljivošću biti, jer nam u pomnoj raščlambi iscuri poput zagrabljena pijeska kroz prste, a od preostalih nekoliko sitnih zrnaca ne možemo složiti smislenu cjelinu. Naime, ljudi s legendom jesu ta legenda i u tome je njihova privlačnost.

Tako nam izmiče i rusko-hrvatska književnica Irina Aleksander. Dokumenti govore da je rođena 15. lipnja 1900. godine u Peterburgu kao Iraida Kunina. U rodnome je gradu završila gimnaziju i 1919. počela studirati na Filozofskom fakultetu, a godinu poslije na Pravnom fakultetu. U vrijeme građanskog rata zajedno s malenim sinom i mužem, pukovnikom carske vojske, emigrira iz Rusije. Obitelj je, navodno preko Poljske, stigla u Hrvatsku i nastanila se u Zagrebu. Međutim, brak s pukovnikom ubrzo se raspao, a sin Aleksandar umro je od tajanstvene bolesti. Irina je, kako navode neki izvori, upisala Pravni fakultet 1923. Potom je, pod posve nejasnim okolnostima, otišla natrag roditeljima u Lenjingrad, gdje je osim studija, bila angažirana i na raznim kulturnim projektima, od toga da je npr. pisala osvrte na filmove za lenjingradsku “Pravdu”, do toga da je glumila u filmovima. Zagrepčanina Božidara Aleksandera, kako navodi u svojim memoarima, upoznala je 1921. godine. Vjenčali su se 1926. u Beču. Od tada Irina počinje postajati "pravom kulturnom institucijom", kako kaže povjesničar Ivan Mirnik. U kući u Đorđićevoj 7 drži salon u kojem se okuplja onodobna kulturna elita "lijevoga" svjetonazora. U salon su zalazili npr. slavni slikar Antun Motika te još slavniji književnik Miroslav Krleža. Bogat i velikodušan, Božidar je pomagao umjetnicima. Osim toga, Irina je i sama pisala beletrističke i literarno-kritičke tekstove. Surađivala je, između ostaloga, i u časopisu “Književnik”. Objavila je autobiografski roman Samo činjenice, Sir! i zbirku priča Crveni fes. Prevodila je s ruskog, ponajviše dječju književnost. Na Krležinu preporuku 1937. izvedena je njezina drama o Puškinu, i to uz suradnju najuglednijih ljudi: s ruskoga je dramu preveo Branko Gavella, inscenirao je Ljubo Babić, režirao Tito Strozzi, naslovnu ulogu igrao Vjekoslav Afrić No usprkos tome, drama je doživjela fijasko. Godine 1941. Irina i Božidar bježe iz Zagreba i do 1955. žive u New Yorku. Potom u Parizu, a od 1960. u Genevi.

Sve do 13. prosinca 2002, kada je umrla u snu, Irina je živjela u stanu u središtu Geneve te, usprkos poodmakloj dobi, kako je sama tvrdila, sređivala svoje memoare o prijateljstvu s mnogim slavnim osobama 20. stoljeća i tako zapravo ispisivala kroniku jednoga neobičnoga vremena. Ulomci iz njezina “rukopisa života”, kao što je poznato, već su bili objavljivani u domaćoj periodici, osobito dijelovi koji se odnose na Hrvatsku i kulturni život između dva svjetska rata. Pritom je, što je i bilo za očekivati, posebnu pozornost javnosti privukao Irinin odnos (poslovni i prijateljski) s Miroslavom Krležom.