SVJETSKI DAN SAMOĆE

O knjizi SVJETSKI DAN SAMOĆE

Prvi ciklus sadrži 21 pjesmu i zamišljen je kao hommage A. Giacomettiju, na što se aludira naslovom "Krist, čovjek koji hoda". U tom se ciklusu na postmodernistički impostiran način razrađuje kristološka ideja o liku suvremena Krista, koji na neki način ponavlja dramu svog biblijskog prethodnika i proživljava neku vrstu novog martirija u banalnim okolnostima kaotične svakodnevice. Pritom se redaju prizori dramatična kretanja, popraćena usponima punima nade te tragičnim i bolnim padovima. Taj metaforičan lik prolazi urbanom ili ruralnom pustinjom praćen svitom svojih ravnodušnih „učenika“, kritičara, promatrača, slučajnih, muških, ženskih pa i životinjskih pratitelja kao i lažnih sljedbenika i svjedoka, koji ga susreću na mnogobrojnim postajama njegova svojevrsnoga križnoga puta po svijetu i uzaludne patnje u traženju spasa. Ova poetizirana proza na simboličan način aludira na neke temeljne aporeme suvremene svijesti i to u rasponu od razmišljanja o pravdi, vjeri, krivnji, humanizmu; u taj se refleksivni sloj sustavno upleće drama utemeljena na raznim povijesnim aluzijama, a u stalnom susretu s nekim prepoznatljivim realijama vezanima uz nezaobilaznu zbilju. Na jezičnoj se razini taj odnos zrcali u kombinaciji biblijskog diskursa s proširenim standardom, što se povremeno prekida dijalektalnim upadicama  različitih jezičnih/zemljopisnih provenijencija pa i stranim frazemima. Kombinacija poetskog dodira civilizacijskog naslijeđa, duboko ukorijenjena u ljudskoj svijesti, s banalitetom njegove suvremene pojave dovela je u ovoj lirskoj prozi do iznenađujećega spoja tragičnih i humornih konotacija.

Drugi je ciklus pjesama u prozi naslovljen, na način Anke Žagar, "Onaon". Sastavljen je također na temelju biblijske ideje o postanku prvih ljudi, na dijalektici njihovoga rodnog dualizma. Dakle, naglasak je na lirskoj interpretaciji rodne problematike, na metafizici muško-ženskih odnosa te vječnog traganja za ljubavlju. Ciklus sadrži 17 poetskih jedinica u kojima se prati tegoban put onih osamljenih pojedinaca koji su prvi bačeni na opasnu, kaotičnu pa i surovu zemlju; taj je put ispunjen očekivanjima prvog susreta i ljubavi, potom sudarima rodnih razlika, problematiziran je i odnos prema Stvoritelju koji ih je prepustio njihovoj samoći. Zatim je također naglašena borba s bitnim egzistencijalnim zadaćama, naporna drama životnog opstanka, imperativna potreba za stvaranjem potomstva, susreti s okrutnim realijama pri svladavanju prirode, s grubim i nepoznatim okolišem, odnos prema biblijskim čudesima, neprijateljskim ugrozama, borbama, starenju, smrti. Svaku poetsku jedinicu izgovaraju naizmjence muški i ženski glasovi, svaki sa svojeg svjetonazorskog iskustva i rodnog gledišta.   

Treći ciklus pjesama u prozi naslovljen je "Selfie s tišinom"  koji je zapravo autopoetski dnevnik svakidašnjice u kojem se lirski interpretira najbliži okoliš, dom kao utočište, tišina kao uvod u samoću, ali ne onu bolnu nego iscjeliteljsku ili zaštitnu, tj. smirujuću samoću u bliskom i prepoznatljivom ambijentu. Ipak i u takvom ozračju povremeno se ukazuju i naznake neke daleke i otuđene zbilje. U njima pjesnički glas otkriva  razne paradoksne, apsurdne, ambigvitetne pa i nonsens situacije i odnose. Takvi ga odnosi začuđuju, katkada iznenađuju i razveseljuju, a kadšto mu odašilju upozorenja, prijetnje pa i naznake raznih strahova, jer dopiru s drukčije strane one neraspoznatljive i otuđene zbilje, zbilje  kojom lirski glas ne može niti želi vladati pa se radije povlači u smirujuću urbanu tišinu u kojoj nalazi, možda i prividni, smiraj.