TEOLOGIJSKO-POLITIČKA RASPRAVA (bilingvalno izdanje)

O knjizi TEOLOGIJSKO-POLITIČKA RASPRAVA (bilingvalno izdanje)

Iz ranije objašnjenih temelja republike najočevidnije slijedi da njen krajnji cilj nije gospodovati niti držati ljude u strahu i podvrći ih pravu drugoga, već, naprotiv, svakoga osloboditi od straha tako da živi kolikogod može sigurno, to jest da na najbolji način zadrži svoje naravno pravo da opstoji i djeluje, bez štete po sebe i druge. Nije, kažem, svrha republike da ljude iz umnih bića pretvara u životinje ili automate, nego, naprotiv, da njihov duh i tijelo razviju sve sposobnosti i da se služe slobodnim umom te da se medusobno ne nadmeću u mržnji, bijesu i prijevari, niti da se jedni prema drugima nepravedno odnose. Dakle, svrha republike zapravo je sloboda. Vidjeli smo da je, nadalje, za oblikovanje republike nužno jedno: naime, da je moć odlučivanja o svemu u rukama svih ili nekih ili u rukama jednoga. Jer, budući da je slobodna prosudba ljudi vrlo raziičita, a svaki drži da sve sam znade, te kako je nemoguće da svi misle jednako i govore u jedan glas, onda oni ne bi mogli mirno živjeti ukoliko svatko ne bi odustao od svojeg prava da djeluje samo prema odluci svoga duha. Dakle, svatko odustaje samo od prava da po vlastitoj odluci djeluje, ali ne i da misli i prosuduje; zato nitko bez štete po pravo najviših vlasti ne može djelovati protiv njihove odluke, ali može bilo što misliti i prosudivati, pa slijedom toga pače i govoriti, ukoliko naprosto samo govori ili naučava, i to samo ako to čini umom, a ne prijevarom, bijesom, mržnjom, niti s namjerom da u republiku uvede nešto prema autoritetu svojih odluka. Na primjer, ako tko pokazuje da je neki zakon protivan zdravom umu i stoga drži da ga treba ukinuti, te ako svoje mišljenje istovremeno podastre najvišim vlastima (koje jedine mogu donositi i ukidati zakone), i ukoliko u meduvremenu ne čini ništa protiv propisanog zakona, onda je on itekako zaslužan za republiku kao jedan od njenih najboljih građana; no, ako to, naprotiv, čini kako bi vlast optužio za nepravdu i omrazio je kod svjetine, ili ako odmetnički nastoji bez pristanka vlasti ukinuti onaj zakon, onVidimo dakle kako svatko, bez štete po pravo i autoritet vrhovnih vlasti, to jest bez štete po mir u republici, može govoriti i naučavati ono što misli, naime, ako on odluku o svim stvarima koje treba učiniti prepušta njima {vrhovnim vlastima}i ako ništa ne čini protiv njihove odluke, premda često mora djelovati protiv onoga što drži da je dobro i što otvoreno misli. To on može učiniti bez štete po pravdu i pobožnost, pa to čak i mora {učiniti} ako se želi isticati u pravednosti i pobožnosti.