TRANSSARAJEVO

O knjizi TRANSSARAJEVO

.... dok hodamo kroz šumski tunel
iznad nas visi nepokretno decembarsko nebo
škilje zvijezde kroz spletove krošnji
u sedam sati navečer
ledene igle na grabovim ograncima
otpadaju i lome se po nataloženom lišću
puše jugo
sjećam se Proklete avlije
mahnitanja duhova u zraku
grane se trljaju jedna o drugu
škripe kao čeljusti kostura u kući užasa
ispod umaštene uniforme
tijelo mi je znojna opruga pritisnuta gravitacijom
i strahom
idemo u patrolu brisanim prostorom
močvarna trava je vlažna i njeni duguljasti jezičci
ližu nam šake koje stežu tamni metal pušaka
rafal svjetlećih metaka u velikom luku odlazi iza brda
kao đerdan serijski spojenih zvijezda padalica
ne mislim da će meni ispuniti želje
u tupom tijelu što misli na toplinu vatre, cigare i
hranu....