TRŠĆANSKA ZB(I)RKA / CONFUSIONI TRIESTINE

O knjizi TRŠĆANSKA ZB(I)RKA / CONFUSIONI TRIESTINE

Beč je Beč, kaže jedna poznata uzrečica. A Canetti prgavom dosjetkom napominje: »Ovo je najgora stvar koja se može izgovoriti o nekom gradu«. Tu bi se izreku moglo primijeniti i na Trst i njegovu književnost, čija je izvorna i osebujna veličina nekada, i sada, u opasnosti da je se lažira i ukruti unutar nepromjenljiva kalupa, a u skladu s ukalupljenošću na koju je Trst bio dugo osuđen zbog svojih povijesnih događaja, kalupa koji mu je istodobno godio zato što je u stereotipu vlastite različitosti iznašao sebi lažnu i obrambenu svijest, ne bi li izbjegao sučeljavanje s vlastitim zastojem. Pa ipak je taj političko društveni zastoj, koji bi sam po sebi trebao biti čimbenik nazatka, stvorio i veliku tršćansku književnost jer ona je kraljevstvo u kojem se i šah-mat i nemoć znadu pretvoriti u spoznajno prosvjetljenje i pobjedu; možda su upravo i ponajviše kritike Trstu i njegovu prikazu - koje često bijahu mahnite i edipovske, reakcijski zarobljene mitom koji žele oboriti, i snažnije od onih koji su ga stvorili, svjesni da on u sebi sadrži bajkovitu istinu, a ne puko navođenje činjenična stanja - te koje paradoksalno učvršćuju takav cliche, usredotočujući svu svoju pažnju baš na taj cliche. Život koji se istinski obnavlja ne okreće se za sobom da bi omalovažavao nakupinu prošlosti koje se oslobodio, već se njome hrani u svom slobodnom protjecanju; kad bi oklijevao polemizirajući s tim proslavljenim i preživjelim pabircima, to bi značilo da je još uvijek zarobljenik tih pabiraka, ali lišen njihove veličine.