VIDI, VIDI - TELETINA ’99

O knjizi VIDI, VIDI - TELETINA ’99

“Mnoge knjige objavljene 90-ih pripadaju trendu »uknjigovljenja« različitih novinskih i kolumnističkih tekstova. No, većinski dio tog velikog dijela produkcije 90-ih spada u red posve bespotrebnih knjiga koje osim »podebljavanja« bibliografske bilješke dotičnog autora nemaju baš nekog smisla. No, u slučaju Đermana Ćiće Senjanovića dijametralno je suprotan maloprije rečenome jer je riječ o jednom od nasvjetlijih primjera te tradicije: njegove knjige »Dorin dnevnik« (1997.) i »US&A« (1999.), baš kao i novoobjavljena »Vidi, vidi«, onome tko to nije i prije zapazio, otkrivaju kako je riječ o jednom od najduhovitijih predstavnika nove hrvatske proze, pravom pravcatom nasljedniku velikog meštra Miljenka Smoje kojeg, uostalom, ovaj autor i posve otvoreno »proziva« kao jednu od najčešćih referenci svoga proznog pisanja. »Vidi, vidi« zbirka je TV kolumni što ih je pod naslovom »Teletina« ovaj autor objavljivao tijekom 1999. godine  u Feral Tribuneu, no ona uvelike prelazi granice kolumnističkog žanra. Očito je da je upravo TV kolumnistika, kada je uspješna, onaj novinski žanr koji u najizvrsnijih svojih sinova i kćeri najlakše prelazi granice između publicistike i književnosti. Televizija i emisije koje se »vrte« na programima HTV-a, lokalnim ili satelitskim postajama samo su povod, početni impuls za ispisivanje ovih urnebesno duhovitih i lucidnih proznih zapisa. Ruku na srce, posao ovom TV kolumnistu i nije bio tako težak; posve ste se sigurno i sami, ne jednom, našli u situaciji da gledajući TV Dnevnik, prijenos neke utakmice ili nešto što se voli zvati zabavnim programom, pomislite kako baš danas niste pročitali novine, pa ste očito propustili informaciju kako su vašu omiljenu TV postaju upravo zauzeli dečki iz Letećeg cirkusa Monthyja Pytona i sad rade punom parom. Senjanović je od one vrste TV kolumnista koji prihvaća pravila igre: ako nam je televizija već urnebesno blesava i apsurdna, onda o njoj treba tako i pisati, urnebesno smiješno i s osjećajem za apsurd i sveopće klaunovstvo koje svakodnevno, iz te čarobne kutije, ulazi u naše domove. Dodatne bodove toj neizmjerno šarmantnoj knjizi dodaje i nekoliko specifičnih Ćićinih postupaka kojima se služi u svojim TV zapisima. Ako je televizija u svakom domu, ona je onda na neki način postala užim članom obitelji, pa se prema njoj tako valja odnositi. Uz ženu, punicu i sinove, tu je dakle i televizija i likovi koji se u određenim terminima i pravilnim razmacima pojavljuju diljem domova, pa dakako i u domu Senjanovićevih. S njima se može razgovarati, ali od njih se, na sreću, može i napraviti vic.” (Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 4. srpnja 2001.)