VJEŽBE IZ SEMANTIKE LJUBAVI

O knjizi VJEŽBE IZ SEMANTIKE LJUBAVI

Cijelo je ovo ispitivanje unaprijed bilo osuđeno na neuspjeh, ili se bar za njegove rezultate moglo sa sigurnošću pretpostaviti da će biti dvojbeni. Naime, sama ideja da se ljubavna lirika, vjerojatno jedan od najistančanijih jezičnih iskaza i svakako najdublje uvjetovan ne samo pjesnikovom ličnom anamnezom nego i njegovim uvijek sasvim specifičnim poimanjem jezika, podvrgne lingvističkoj analizi, koja - u težnji da dosegne (nerijetko lažnu) znanstvenu objektivnost - u predmet svojeg istraživanja nužno unosi redukciju (a modeli u semantici posebno su reducirani), dakle ideja da se neposredno suoče golema sloboda poetskog iskazivanja i namjerna limitiranost instrumentarija kojim se pristupa tom iskazivanju, ili, jednostavnije rečeno, namjera da se neograničeni prostori poezije zatvore u granice znanstvenog diskursa, sadržavala je u sebi nešto gotovo skaredno. Uz to, i konkretni okvir zadatka bio je sjedne strane odviše ambiciozan, a s druge je strane pružao premalo jezičnog materijala bilo za kakve čvršće zaključke: trebalo je na deset odabranih ljubavnih pjesama desetero različitih autora, na deset raznih jezika i iz deset različitih razdoblja, istražiti kako se na semantičkoj razini oblikuju jezični iskazi ljubavi.