VOLJA K NEMOĆI

O knjizi VOLJA K NEMOĆI

Samo si čudovište može dopustiti raskoš da vidi stvari takvima kakve jesu. Zajednica, međutim, opstoji jedino u mjeri u kojoj si stvara fikcije, podržava ih i prianja uz njih. Naumi li njegovati prisebnost i podrugljivost, motriti istinito bez primjesa, stvarno u čistome stanju -raspada se i urušava. Odatle joj metafizička potreba za prevarom, potreba da zamisli, izmisli u nutrini vremena povlašteno trajanje, vrhunsku laž što historiji podaruje smisao, koji objektivno, kazali bismo, uopće ne posjeduje. Dok čovjek antike, bliži izvorima, smještava zlatno doba na početke, moderni će ga čovjek, naprotiv, projektirati u budućnost; njegova čežnja više nije povratak, nego čekanje, izokrenuta čežnja koja se, odvraćena od pamtivijeka, lišena dimenzije žaljenja, nahodi izvanredno pogodnom za preobrazbu u idolatriju budućega i oblikovanje cijeloga sklopa utopijskih sustava, spasonosnih zaokreta...
Koliko god bila dinamična i pozitivna, opsjednutost zlatnim dobom nije zato ništa manje pogibeljna: oslobađa ona snage zajednice samo da bi ih još čvršće ujarmila. Svaki se uzlet u historiji odvija na račun slobode, svaki novi zanos skončava u sužanjstvu.