VRIJEME SRCA

O knjizi VRIJEME SRCA

PAUL CELAN INGEBORG BACHMANN, PARIZ, 17. 11. 1959. Brinem se za tebe, Ingeborg – No moraš me razumjeti: moj krik u nuždi – ti ga ne čuješ, nisi pri sebi (gdje pretpostavljam da jesi), ti si… u književnosti. I Max Frisch, kojemu je taj “slučaj” – koji je krik! – književno zanimljiv… Dakle piši, ili mi pošalji – telefonski – svoj telefonski broj u Kirchgasse. (Molim te, nemoj nazvati: imamo posjet: Rolf Schroers…) Paul

INGEBORG BACHMANN PAULU CELANU, ZÜRICH, 18. 11. 1959. Srijeda, podne, upravo je stiglo tvoje ekspresno pismo, Paule, Bogu budi hvala. Disanje je opet moguće. Jučer sam u očaju pokušala pisati Gisele, pismo tu leži nedovršeno, ne želim je zbunjivati, ali je preko tebe sad usrdno moliti za sestrinski osjećaj, osjećaj koji ti ponajprije može prevesti moju nevolju, konflikt, i moju neslobodu u pismu, koje je bilo loše, znam, koje nije moglo živjeti. Ovdje zadnji dani, nakon tvog pisma – bilo je strahovito, sve poljuljano, blizu rušenju, sad je svakom od svakog zadano toliko rana. Ali ne mogu i ne smijem govoriti o ovome ovdje. O nama moram govoriti. Ne smije se dogoditi da se ti i ja još jednom promašimo, – uništilo bi me to. Kažeš da nisam više pri sebi nego... u literaturi! Ne, molim te, kud lutaš u svojim mislima. Tu sam, gdje sam uvijek, samo pred klonućem, pred urušavanjem pod teretom, teško je nositi ma i jednog jedinog čovjeka, osamiti samorazaranje i bolest. Ja moram još više moći, znam, i moći ću. Ja ću te čuti, no pomozi i ti meni, tako da me čuješ. Poslat ću sad telegram s brojem i molim se za to da nađemo riječi. Ingeborg


I da, tiče nas se. Objavljivanje prepiske između Ingeborg Bachmann i Paula Celana egzemplaran je slučaj. S jedne strane, jer je taj odnos u počecima obilježio jedno djelo, naime ono Ingeborg Bachmann. S druge strane, jer odnos nije bio samo privatan, nego i historijski: između egzilanta i Austrijanke, između židovske žrtve i djeteta nacista… Tko čita ta pisma zagazio je do koljena u velikonjemačku kob i potom postao mudriji. I u tome kako se može mudro očajavati. Elke Schmitter, Der Spiegel

***

Ingeborg Bachmann (1926 - 1973), spada među najznačajnije spisateljice njemačkoga govornog područja dvadesetog stoljeća. Rođena je u Klagenfurtu u Koruškoj. Studirala je filozofiju, germanistiku, pravo i psihologiju u Beču, Grazu i Innsbrucku. Za prvu zbirku pjesama "Die gestundete" Zeit iz 1953. dobija nagradu Grupe 47. Od te godine živi u Zürichu i Rimu. I ostala su joj djela nagrađivana uglednim književnim nagradama, od nagrade Njemačke kritike do nagrade Georg Büchner. Objavila, pored ostaloga, zbirku pjesama "Anrufung des großen Bären", roman "Malina", zbirku pripovjedaka "Das dreißigste Jahr", radijske igre "Ein Geschäft mit Träumen" i "Der gute Gott von Manhattan", eseje "Ein Ort für Zufälle", itd. Umrla je 1973. u tragičnim okolnostima, u požaru u svojem stanu u Rimu.

Paul Celan (1920 - 1970) pjesnik, esejist i prevoditelj, jedan je od najznačajnijih europskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Rođen je kao Paul Antschel u Černovicama, u Bukovini, koje su tada bile dio Rumunjske, a danas Ukrajine. U svibnju 1947. objavljuje pjesmu "Fuga smrti" u rumunjskom prijevodu, potpisanu pseudonimom Paul Celan. Krajem 1947. bježi iz Rumunjske. U Beč stiže preko Budimpešte, boravi u njemu do ljeta 1948. kad se nastanjuje u Parizu. U Beču upoznaje Ingeborg Bachmann. Za njegovu pjesničku afirmaciju umnogome je zaslužna Grupa 47. Objavio, među ostalim, "Der Sand aus den Urnen", "Mohn und Gedächtnis", "Sprachgitter", "Die Niemandsrose", "Atemwende", "Schneepaart". Njegovo tijelo pronađeno je 1. svibnja 1970. u Seini.

Rođen u tadašnjoj Rumunjskoj u obitelji židovskog podrijetla. Od 1948. živio je u Parizu i objavljivao na njemačkom jeziku. Temeljne su mu knjige pjesama: "Pijesak iz žara" ("Der Sand aus den Urnen", 1948), "Mak i sjećanje" ("Mohn und Geddchtnis", 1952), "Od praga do praga" ("Von Schwelle zu Schwelle", 1955), "Jezične rešetke" ("Sprachgitter", 1959), "Ničija ruža" ("Die Niemandsrose", 1963), "Mijena daha" ("Atemwende", 1967), "Prisila svjetla" ("Lichtzwang", 1970), "Snježna dionica" ("Schneepart", 1971).

U njegovoj lirici ogleda se raznolikost vidika i doživljaja, zemalja i tradicija: iz zavičaja je ponio duh i slikovitost hasidskih priča i legendi; upio je tradiciju njemačke lirike od romantičara do R. M. Rilkea i G. Benna; u Parizu se priklonio magiji "čiste poezije" i nadrealističkoj težnji za poniranjem u podsvijest. Sve su Celanove pjesme "jezične rešetke", satkane od tkiva zagonetnih metafora, od nadrealističkih vizija koje čitatelja odvode u prostor između jave i sna.