ZMIJA U RAJU

O knjizi ZMIJA U RAJU

Smrt je bila početak moje svijesti, dakle, pamćenja.
Pamtim tu smrt u crno-bijelom i posve nijemom sjećanju. Na sredini mračne crne sobe bijeli odar. Na bijelom odru mali bijeli lijes, u lijesu malo bijelo dijete. Oko djeteta velike bijele svijeće s malim, mirnim, gotovo nepomičnim plamičcima. I mnogo bijelog cvijeća. Još ga nisam raspoznavala, ne znam da li su bile ruže ili krizanteme, sjećam se tek nekih neodređenih bijelih latica i još uvijek ne znam zašto je cvijeće uvijek u blizini smrti.
Izvan tog bijelog kruga slika je posve crna.
Sada znam da je to bila smrt mog malog brata.
Bijelo je početak svega. Bijelo magle, oblaka, bljeska, misli. Crno ulazi u sjećanje neprimjetno, počinje crtati uzorak, lica dobivaju crte, stvari obrise, nebo dimnjake, dimnjaci krovove, krovovi kuće, kuće prozore. Vrata još nema, ni otvorenih ni zatvorenih, posve je nevažno zašto još nemaju nikakve važnosti. Jer vidim, kuće imaju ulicu iscrtanu velikim bijelim oblucima, istina, bez pločnika, ali ipak spremnu da se njome nekamo ode.
Sjedim na stepenicama. Naslanjam se na kamen, ne sjećam se da li je bio hladan, znam da je i on bio bijel kao i duga pačetvorina dvorišta kojoj ne vidim kraj, ali pretpostavljam da je na rubu izmaglice, iza koje naslućujem ulicu.
Tamo stoji zaustavljena crna kočija.
Ne čujem rzaje crnih konja, sjećanje je još uvijek nijemo. Vidim im pognute glave, mirne opuštene repove, uspravne i ukočene uši, velike crne naočnjake.
Kočijaš sjedi na svom sjedalu. Šešir je nabio na čelo, obodom sakriva oči, uzdignutim ovratnikom lice. Pognuo je glavu. Čeka......