GLASOVI I OBLICI HRVATSKOGA KNJIŽEVNOGA JEZIKA

About the book GLASOVI I OBLICI HRVATSKOGA KNJIŽEVNOGA JEZIKA

Iako se naslov knjige koja se ovdje objavljuje dijelom podudara s naslovom prve knjige (Povijesni pregled, glasovi i oblici, 1991.) gramatičkoga niza s kraja 1980-ih i početka 1990-ih (izdavači HAZU i Globus), treba odmah istaknuti da se ovdje ne radi o ponovljenom izdanju iste knjige, nego o novom djelu. Naime, u ovoj knjizi nema razdjela što ga je napisao Milan Moguš (u znatno proširenu obliku taj je dio, u međuvremenu, bio objavljen kao samostalna knjiga na hrvatskom, "Povijest hrvatskoga književnoga jezika", i na nekoliko stranih jezika), Ivo Škarić znatno je skratio i temeljito preradio razdio "Fonetika" (izlaganje općefonetskih pojmova i građe svedeno je na minimum, a prerađeno sve ono što se odnosi na hrvatsku fonetiku "sensu stricto"), stanovite dorade proveo je u "Fonologiji" autor toga razdjela Dalibor Brozović, znatne promjene doživio je i tekst "Morfologije" (autori Stjepan Babić i Stjepko Težak), dok se, istodobno, u ovoj knjizi prvi put objavljuje kratko ali sadržajno poglavlje o "Morfonologiji" Stjepka Težaka. U suvremenom jezikoslovlju naziv gramatika upotrebljava se u nekoliko značenja. U najširem značenju pod njim se shvaća sveobuhvatan opis jezika i načela njegova ustroja (od glasovlja, preko oblika i njihovih kombinacija u tekstu, do leksikologije i semantike), a takvo široko shvaćanje toga naziva još se k tomu može znatno razlikovati od jedne lingvističke škole do druge. Suprotni krajnji pristup svodi gramatiku na proučavanje gramatičkih morfema (isključujuči dakle iz razmatranja leksičke morfeme ili lekseme) i opis pravila prema kojima oni funkcioniraju u rečenici, pa tako gramatiku, svodeći ju na proučavanje fleksija, stavlja u opreku kako prema proučavanju glasovlja (fonetike i fonologije) tako i prema proučavanju leksika i tvorbe riječi (posebice derivacije). Autori knjiga u ovom nizu, razborito su se odlučili za srednji put te u gramatici obrađuju sve dijelove jezika u kojima je strukturiranost građe već na prvi pogled jasna i neupitna pa u prvoj knjizi niza obrađuju glasove i oblike (fonetiku i fonologiju te morfologiju s morfonologijom) hrvatskoga književnoga jezika, u posebnim su pak knjigama obrađene tvorba riječi, sintaksa te akcentuacija. Upravo zato što nije riječ ni o normativnoj ni o školskoj gramatici, nego o znanstvenoj opisnoj, bilo je moguće da u jedinstvenom djelu autori pojedinih razdjela, u pojedinostima, imaju nešto različite pristupe istoj vrsti činjenica (jednostavno zato što ih osvjetljavaju s različitih gledišta) pa mjestimice predlažu i ponešto različita rješenja. Svaki od četvorice autora promatra određene činjenice iz vlastite, nešto drugačije perspektive, svatko je od njih, nužno, bliži ili naklonjeniji nešto drugačijoj teoretskoj podlozi i metodologiji; odatle stanovite razlike i u nazivlju. No to u jezikoslovnoj znanosti i ne mora biti nedostatak nego poticaj za daljnja istraživanja.