TREBOTIĆ U ZRCALU KRITIKE

About the book TREBOTIĆ U ZRCALU KRITIKE

Diplomiravši arhitekturu na beogradskom sveučilištu Matko Tre-botić se upušta u veliku, izvornu i nepredvidljivu slikarsku avanturu kao što to rade i njegovi prethodnici sa istog fakulteta: Vlado Veličković i Leonid Šejka. Svaki arhitekt oduvijek je imao tri mogućnosti:
-materijalizirati svoju arhitektonsku misao pristajući na veće ili manjeustupke u izvođenju objekata,
-prepustiti se slijepoj ulici arhitektonskog »futurizma«, neostvarljivim»kreacijama« na papiru poput Maria Chiattonea i Alberta Sartorisa,
-ili »organizirati prostor« likovnim jezikom.
Matko Trebotić se, izgleda, opredijelio za treću mogućnost, odnosno - za slikarstvo.
Ne zaboravljajući izvanredne rezultate Pieta Mondriana i Paula Kleea, koji nisu preživjeli vlastitu arhitektonsku pretpovijest, usuđujem se ovom prilikom ustvrditi da se arhitekt-slikar najdirektnije suprotstavlja minornoj teoriji prema kojoj ne treba prekrivati platno bojom »izraslom« iz »korijena misli« već isključivo »onom« s vrha kista. Čini mi se da arhitekt-slikar danas jednostavnije i bezbolnije od ostalih uspijeva revalorizirati homogeno biće (tijelo i duh) boreći se za oživljavanje tradicije integralnog čovjeka (nazovimo ga: »homo intelectualis«), uspješno izbjegavajući i većini slučajeva i emocionalne i racionalne zamke. Ta vještina, ili bolje rečeno to umijeće prisutno je i kod Matka Trebotića......