APPENDINIJEVA GRAMATIKA ILIRSKOGA JEZIKA

O knjizi APPENDINIJEVA GRAMATIKA ILIRSKOGA JEZIKA

Knjiga sadržava tri dijela. Prvi dio čini studija posvećena gramatici Frana Marije Appendinija naslovljenoj Gramatica della lingua illirica iz 1808. godine. Drugi dio čini hrvatski prijevod talijanskoga izvornika u kojemu su izvorni hrvatski dijelovi transkribirani. Treći dio čini faksimil (360 str.).

Talijanski Dubrovčanin zadivljen našim jezikom kojega naziva ilirskim i najsavršenijim, Frano Marija Appendini, među baštinicima kulture zapamćen je kao karizmatičan isusovac zaslužan za Povijesno-kritičke bilješke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana, dok je među jezikoslovcima zapažen kao tvorac najopširnije dopreporodne sintakse. Prethodile su mu Kašićeva, Della Bellina, Tadijanovićeva, Relkovićeva, Lanosovićeva, Jurinova i Voltićeva gramatika, a on je uzoritima smatrao Kašićevu i Della Bellinu. Gramatika je podijeljena u dva dijela, morfologiju i sintaksu, a uvodi ih opsežan teorijski opis ilirskoga jezika koji su za autora činili dubrovački, bosanski, dalmatinski, istarski i kajkavski. U praktičnome dijelu priručnika, Appendini opisuje ponajviše dubrovačku jekavštinu proširujući je mjestimice na dalmatinsko-bosanski, odnosno na štokavsku ikavicu. Premda je bila je predmetom prijepora, Gramatika je bila popularna barem četrdesetak godina.

U opsežnome je uvodu predstavio i slovopis te opisao hrvatski izgovor veoma detaljno, uhom Talijana. Appendinijevo tumačenje slovopisnih pitanja bilo je relevantno znajući da je bio na čelu povjerenstva koje je imalo za zadatak urediti grafijsko pitanje, a sastavljeno je na poticaj austrijske Pokrajinske vlade, 1820. godine u Zadru.

S obzirom na to da Appendini za svaki primjer uporabe hrvatskoga elementa daje i talijanski prijevod, ovaj se opsežni priručnik može držati i usporedbenim – talijansko-hrvatskim – podrazumijevajući i usputnu uključenost dvojezičnoga rječnika.

Autorica Gramatiku istražuje kritičkom analizom s naglaskom na razilaženja od uzoritih preteča i uspoređujući gramatičke obavijesti s rezultatima svojih i tuđih istraživanja dubrovačkoga govora. Lako i opetovano utvrđuje autorov obol kroz znatan didaktički prinos što se tumači Appendinijevom osnovnom inojezičnošću koja mu je omogućila objektivnost u normiranju jezika. Ta je objektivnost proizašla iz očišta stranca kojemu je sve u jeziku novo i važno, što je rezultiralo analizom na tragu mladogramatičarskih.