GDJE JE NESTALA HALJINA BLAŽENE DJEVICE MARIJE SNJEŽNE

O knjizi GDJE JE NESTALA HALJINA BLAŽENE DJEVICE MARIJE SNJEŽNE

Četrnaest priča knjige Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne, koje možemo smatrati i rubnim romanom zbog tematsko- -stilske koherencije i ulančanosti, uokvireno je s dvama dokumentima – latinskim, koji govori o staroj slavi grada Kamenskog, i socijalističkim, kojim se birokratskom greškom udaljava učitelj iz sela Kamensko – i s dvjema pričama – s prvom o svećeniku i s posljednjom o učitelju, o sakralnom i sekularnom skrbniku zajednice. A između njih, između te dvije priče, pravilno se smjenjuju godišnja doba, svećenici, krčmari, poplave, urodi za šljivovicu i vino, potezanja noža, maškare; živi se seljački – po kalendaru – i umire, gotovo po običaju, u trajnom dans macabreu, bez patosa, tvrdo, kamenšćanski.
Šorkovi portreti i studije karaktera i mentaliteta Kamenšćaka, i seljaka općenito, s pravom će u svijest dozvati Krležine, pučku stravu i grotesku ranog Gogolja, kao i babeljevski svijet lirsko- -naturalističkih kontrasta i konflikata. Njegovi likovi, ubojica iz strasti Jandra Klapac, pjeskar Štica Smulj koji se sveti progresu, lugar Pavle Škanjac, župnik Fink ili konobarica Ana, strasni su u životu i fatalistički pomireni s njim, spremni na grubost i nasilje, ali i na oprost i sućut. U njihovim životima kob je ono što ih čini elementarno bliskima i gotovo bizarno različitima.
Gdje je nestala haljina Blažene Djevice Marije Snježne spomenik je svijetu, zavičaju, jeziku i ljudima kojih više nema; spomenik koji ne može izgorjeti kao svijet koji je ova knjiga (re)konstruirala. Naime, među ovim se koricama krije cijeli jedan nestali svijet – svijet polovine prošlog stoljeća, poslijeratni zemljoradnički kadar koji je budućnost zacrtavao brazdama, a onda je nestala i ta budućnost, s obzirom da je Kamensko – selo nastalo oko pavlinskog samostana na desnoj obali Kupe – tijekom Domovinskog rata temeljito porušeno i spaljeno. Dakle, što mentalna, što stvarna, arheologija je u cijelosti usisala Kamensko i njegove priče. Srećom, Dejan Šorak ih je uhvatio još – vjerovali ili ne – u svojim mladenačkim danima (sa 17 godina!). Ova je knjiga napisana početkom sedamdesetih, njezine priče su već dva puta stekle punoljetnost, prošle kušnju vremena, pa je možemo smatrati i čudom dvostruke arheologije.