HISTORICIZAM U HRVATSKOJ I-II

O knjizi HISTORICIZAM U HRVATSKOJ I-II

Ljudima kojima je ispitivanje korijena nacionalne povijesti značajno radi potvrđivanja hrvatske kulturne samobitnosti historicizam je došao kao mana s neba. Historicizam se, međutim, prečesto i površno razmatra tek kao traganje za porijeklom kulture neke nacije, a koje se, dakako, najlakše nalazi u već ostvarenom vremenu, u prošlosti. Ali već je Olga Maruševski, u jednom novinskom ogledu, upozorila da je historicizam (ona ga naziva historizam] složeni fenomen koji obuhvaća široki krug životnih aktivnosti, od umjetnosti do znanosti, od sociologije do politike, od ispitivanja društvenog značenja pojedinih institucija do njihovog arhitektonskog izraza (stila) u kojem nalazimo "vizualiziranje apstraktnih pojmova vlasti, pravde, municipalnih prava, znanosti i humanističkog odgoja... do stilizacije odijevanja i ponašanja."

U kulturalnom supstratu historicizma pored esteticizma nalazimo, naime, i neoidealizam. I umjetnost i život usmjeravaju se prema izražavanju i primjenjivanju viših ideala (religije, etike, nacije), a u Hrvatskoj će to odmicanje od zbilje posebice doći do izražaja u književnosti Šenoina doba. Reakcije ni revolucije iz 1848., koje podrazumijevaju obnovu prošlosti, donijet će duboke promjene u duhovnom svijetu i novo vrednovanje života na svim područjima. Romantizam i njemu blizak neoidealizam bili su prvi znakovi bijega od zbilje i pobune protiv vulgarnog utilitarizma koji je donijela industrijska revolucija. U hrvatskoj beletristici, primjerice.