KAZALIŠTE SRAMA - Novoteatrološki ogledi

O knjizi KAZALIŠTE SRAMA - Novoteatrološki ogledi

Tekstove objavljene u ovoj knjizi, autorica je podvela pod zajednički nazivnik ogleda iz područja nove teatrologije, prvenstveno stoga što su teme kojima se u njima bavi „zaslužene“ dugogodišnjim istraživanjem koje je riječima de Marinisa: postsemiološko, multidisciplinarno, eksperimentalno i ostvaruje bliski odnos s umjetničkom praksom.
Naslovna sintagma prvenstveno se odnosi na mogućnost stvaranja kulturalne kritike na podlozi uvida u izvedbe društva koje se strukturiraju – riječima kulturalnog antropologa Victora Turnera – kao činovi u drami; od krize preko kulminacije do raspleta i natrag. Metodološki izazovna i stilski dorađena, «izvedba» ogleda uvrštenih u ovu knjigu, u bitnom je smislu određena temom društvenog normiranja mjere spektakla i posljedicama koje ta mjera ostavlja na kazališnoj činjenici. Naslovna sintagma “kazalište srama” ima vrlo malo veze s „dvoranskom dramaturgijom“ kao praktično-teatarskom disciplinom koja prenosi hermeneutiku nekoga određenoga dramskog teksta neposredno na scenu. Ta se sintagma (za koju je autorica dobila poticaj u Agambenovim Ostatcima Auschwitza, svjedoku i arhivi) odnosi na dramaturgiju „mjesta događanja nemogućeg“; na dramatizaciju nemoći svjedočenja i na izvedbu tišine onih koji su iskusili tihi sram od toga što su ljudi i koji su –agambenovski rečeno – potisnuvši vezu s političkom snagom u kojoj žive, dopustili da taj sram nahrani njihove misli i stvori početak revolucije i egzodusa kojemu se jedva naslućuje kraj.
U opusu Sibile Petlevski – književnice koja se okušala u svim žanrovima književne riječi, od fikcionalne i povijesne proze, preko poezije i drame, do teatroloških ogleda, pri čemu je u svim spomenutim žanrovima bila i nagrađena) – ova knjiga sugestivna naslova Kazalište srama, zauzima značajno mjesto. Posebna vrijednost Kazališta srama odnosi se na autoričinu smjelu odluku da svojim pisanjem (koje je utemeljeno na akribiji i dugogodišnjem istraživanju, ali traži i nalazi prostore književne slobode) pokaže da se prostori «izvedbe» nalaze i u pisanju samome: u metodološkim, stilskim i tematskim odabirima te autorice koja odbija pristati na duboko ukorijenjenu podjelu rada, apartheid znanja, koji se u akademskoj igri iskazuje kao razlika između mišljenja i činjenja, interpretiranja i izrade, konceptualizacije i stvaranja.