KOGNITIVNI KAPITALIZAM

O knjizi KOGNITIVNI KAPITALIZAM

Ovo se djelo bavi analizom mutacija kapitalizma, koja polazi od strukturne uloge transformacija podjele rada, kako bi istražilo pretpostavku o mogućem zalasku industrijskog kapitalizma.
Taj metodološki odabir slijedi put koji su zacrtali oči političke ekonomije. Adam Smith već u prvom poglavlju Bogatstva naroda smatra da su "učinci podjele rada u općom poslovanju društva" najjači pokretač industrijske revolucije, što ilustrira poznatim primjerom tvornice pribadača. Ovako unatrag možemo tvrditi da je fordistički rast u mnogim aspektima predstavljao historijski doseg industrijskog modela čije je osnovne crte i tendencije Smith uspio predvidjeti. S jedne strane, zahvaljujući povezivanju tejlorističkih principa i mehanizacije radna se snaga integrira u sve složeniji sustav uređaja i strojeva. Produktivnost tada može biti prikazana kao varijabla čije determinante više uopće ne ovise o znanju radnika. U tom smislu Smithov prikaz tehničke podjele rada (koju karakterizira parcelizacija rada i razdvajanje zadataka koncepcije i izvedbe) doživljava neku vrstu povijesnog ispunjenja: znanje i znanost primijenjeni na proizvodnju (Što projektiraju inženjeri velikih poduzeća) odvojeni su od kolektivnog rada i, kao što je Smith i najavljivao, postali su "kao i svako drugo zaposlenje, glavno ili jedino zvanje i zanimanje posebnog reda građana". S druge strane, moć akumulacije industrijskog kapitala - nije bitno je li nevidljiva ruka tržišta zamijenjena vidljivom rukom menadžera (Chandler 1988) - potvrđuje se ne samo u organizaciji proizvodnje, nego i u odnosu prema financijskom sektoru koji se, posebice u formi kredita, razvija uglavnom u funkciji ekspanzije predujma kapitala, što po Smithovu mišljenju uvjetuje proširenu reprodukciju industrijskog kapitalizma i njome upravlja. Društvena kriza fordiz-ma utvrdila je iscrpljenost tejlorističkih načina postizanja porasta produktivnosti. Općenito uzevši, ona je radikalno dovela u pitanje dinamiku isprepletenih odnosa koji se tiču ekonomije znanja, odnosa između kapitala i rada, te financija i proizvodnje. Zbog toga bi se ta kriza mogla interpretirati kao istinski povijesni preokret unutar dugotrajne dinamike kapitalizma. Taj se preokret posebice izražava dvjema glavnim tendencijama suvremenog kapitalizma.