MAVRO BRODER I NJEGOVI KAMARADI

O knjizi MAVRO BRODER I NJEGOVI KAMARADI

Muškarci u knjizi priča Olivera Jukića Mavro Bröder i njegovi kamaradi pristižu na pozornicu događanja koja, naizgled, nisu uvijek u vezi s onim što čini njihovu prošlost i sadašnjost, što određuje njihova očekivanja, nadanja i namjere. Likovi u Jukićevim pričama ponašaju se, nerijetko, kao slučajni gosti koji su zakasnili na proslavu koja je počela bez njih i ne bi se ništa važno i presudno dogodilo da se nisu pojavili. Ali htjeli ili ne, odazvali se ili bježali od sirenskog poziv povijesti, koji je sve drugo samo ne milostiv i logičan, oni se zatječu u žrvnju stvarnosti, njezinih kontroverzi, prevara i manipulacija, postajući njihova žrtva i dio svijeta u kojem skoro da nema nevinih. Splet neočekivanih zbivanja za svakoga od njih postaje sudbonosan i neminovan, što tjera pripovjedača da propituje njihove uzroke i posljedice, da se uporno bavi pojedinačnim intimnim povijestima koje na začudan, melankoličan i dramatičan način traju „nevoljama dana, nevoljama noći“. Čitatelj se kreće, uglavnom, ravničarskim prostorom, atmosferom provincijskih gradova u kojima se sve čini linearno, vidljivo i dostupno, ali se baš na tim i takvim mjestima, u takvim vremenima, događa ono što u poeziji naziva „ispadanjem iz povijesti“ (Petrak). Pripovjedač postupno i pregledno podastire zgode i nezgode o muškarcima i njihovim kamaradima koje se zasnivaju na predajama i legendama, pretpostavkama i sumnjama: od usmenog i pučkog do seoskog i gradskog miljea u kojem se zbivaju nesporazumi, ubojstva, putovanja i nestanci, što ih čini mračnim dijelom i naših života. Zapleti i prešućenosti, neočekivane poante, negiranja i poricanja zla, prešutno uvjerenje o nužnosti dobra provlače se u pričama o ratu, poraću, tranziciji, sportu, igrama i manipulaciji. Čitanje knjige Olivera Jukića Mavro Bröder i njegovi kamaradi započinje u suvremenosti, onoj čije pandemijske i ratne okolnosti nadrastaju fikciju teksta. Vijesti o našim životima su zapravo fikcija s kojom smo se čitajući već sreli i uvjerili se da smo još živi. Čini se da je upravo zbog toga njezino čitanje spasonosno i ohrabrujuće. (Miroslav Mićanović)